GRADIŠKA – Poslije više od deset godina od utemeljenja “Grad pozorišta”, glumačka uloga u Gradiški dobila je na značaju ali nije bitnije promijenila odnos prema ovoj umjetnosti, govorio je za Srpskainfo, u jednom od poslednjih intervjua.
Poživio je samo 42 godine.
Draško Vidović, inicijator i direktor prvog profesionalnog pozorišta u gradu na Savi, spoznao je specifičnosti glumačkog zanata u ovom ljevčanskom kraju. Bogato iskustvo stekao je, u različitim ulogama, pripremajući predstave „Kumovanje ludom radovanje“, „Luda lova“, „Do posljednjeg daha“, „Neke djevojke“, „Boing, Boing”, „Generalna proba samoubistava“, „Kumovi“…
– Moja uloga na sceni je samo dio posla kojeg nema u opisu radnih zadataka. Zajedno sa kolegom Admirom Mešićem, osim glumačkih uloga na sceni, prinuđen sam da se bavim organizacijom, agitovanjem, prodajom karata, prevozom glumaca, scenografijom, režijom… – opisao je Vidović, začetnik novog, modernog pozorišta smještenog pod krovom “Kulturnog centra” svoje obaveze.
Podstaknut poteškoćama i izazovima koje pozorišna umjetnost neizostavno nudi, Vidović je takođe govorio o sredini, o svome gradu u kojem je rođen, odrastao i afirmisao se, na koji način pokušava približiti scenu, osvijetliti vidike i putokaze za koje se opredijelio poslije završetka Gimnazije.
– Biti glumac u provinciji, to je veoma teško. On pokušava promijeniti provinciju ne primjećujući da ga ona troši i određuje uloge, njihovu specifičnost i karakter – smatrao je ovaj glumac koji se, poslije završene Akademije umjetnosti u Banjaluci, opredijelio za povratak u Gradišku koju je beskrajno volio, nastojeći da pozorišnu umjetnost dovede na počasno mjesto.
Tokom deset godina, u “Grad pozorištu” bilo je deset pozorišnih premijera, nekoliko koprodukcija i predstava drugih pozorišnih kuća.
– Uvjeren sam da smo u toj borbi, u tom nesvakidašnjem nadmetanju pozorišta odnosno umjetnosti i provincije, formirali publiku koja voli pozorište, dolazi na predstave i podstiče na nove, krupnije umjetničke korake. Nastojimo se baviti ozbiljnim temama, kritikovati društvene pojave, ukazivati na nedostatke ali to je teško i nezahvalno – smatrao je Vidović, vlastitim primjerom dokazujući težinu glumačke žrtve.
Svoju svakodnevicu opisao je u prepoznatljivom stilu.
– Ujutro ili do podne vrijeme dijelim sa porodicom, uglavnom djecom dok je supruga na poslu. Potom sa komšijama kosim travu, cijepam drvo za ogrev, uređujem ulicu i okoliš. Ništa meni nije teško, volim da radim ne birajući poslove. Popodne u gradskom parku, iznajmljujem bicikla na četiri točka i utvrđujem tekstove pozorišnih uloga. Naveče, u glumačkim odorama i kostimima izlazim na otvorenu scenu pored Save ili zatvorenu u “Kulturnom centru” – opisivao nam je Vidović svoju svakodnevicu.
On se, kazao je, za glumu, kao životni poziv opredijelio svojevoljno, “pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću.”
– Roditelje sam o tome na vrijeme informisao i oni nisu imali ništa protiv, ponašajući se u smislu narodne izreke, “sam pao, sam se i ubio.” Ipak, nisam se pokajao zbog toga nego, zajedno sa kolegama koji žive u Gradiški ili su porijeklom odavde, nastojim oplemeniti glumačku scenu u ovoj ravnici i odrediti put uspjeha – komentarisao je Draško Vidović lice i naličje glumačkog posla i života.
Glumačka plata, govorio je, većini njegovih kolega, kao i njemu, nije dovoljna za osnovne potrebe. Zato je radio i druge poslove koji sa umjetnošću, za koju se školovao, baš i nemaju mnogo veze. Ali je on u svemu pronalazio sebe, svoj trag u vremenu.
– Potreba ne bira posao a meni ništa nije teško. Ljetos, uporedo sa probama predstave “Ljubav”, rentam bicikla. Narod se vozi, zabavlja, ponešto i plaća pa smo svi zadovoljni. Kada parkiram bicikla, idem na probe nove predstave i tako sve u krug, na putanju stalnog i svakodnevnog ponavljanja – smatrao je Draško Vidović, začetnik nove glumačke prakse i promoter pozorišne umjetnosti među svojim sugrađanima.
Kolege
Draško je na sceni Gradskog pozorišta Gradiška najčešće nastupao sa kolegama Admirom Mešićem, Zlatanom Vidovićem, Đorđem Jankovićem, Mirelom Predojević, Brankom Jankovićem, Draganom Marić, Mariom Lukajićem, Miljkom Brđanin Babić, Snježanom Štikić, Željkom Erkićem.
Draško Vidović, glumac sa diplomom Akademije umjetnosti iz Banjaluke, živio je u rodnoj Gradiški. U “Grad pozorištu” imao je nekoliko uloga, direktor, glumac, reditelj, scenarista, scenograf, marketinški menadžer…
Uloge
Draško Vidović je 2004. godine diplomirao na Akademiju umjetnosti u Banjaluci. Njegove najznačajnije pozorišne uloge su u predstavama “Naočare Eltona Džona”, “Do posljednjeg daha”,“Neke Djevojke”, “Luda Lova”, “Gavrilo”, “Omer Paša Latas”, “Hamlet”, “Ajduci su među nama”…
Bio je akter i igranih scena u dokumentarnim filmovima “Učitelj u lancima”, “Gradiški proto”, “Urna”, “Sloboda ili smrt”…
Izvor: Srpska info / Milan Pilipović