GRADIŠKA – Danilo Karapetrović (81), pjesnik iz Gradiške, autor 38 knjiga poezije i hroničar potkozarskog kraja, osim pisanja, kondiciju čuva i fizičkim radom. U selu Donja Jurkovica, na porodičnom imanju, u obnovljenoj roditeljskoj kući formirao je bogatu biblioteku zavičajnih pisaca i muzej seoskih alatki.
Uistom dvorištu, Dane ima mnogo voćki, zasađenih još u njegovom djetinjstvu. Najdraže su mu trešnje, kazao je za Srpskainfo, koje bere za porodicu i prijatelje. Ni osamdeset i jedna godina, za ovog vitalnog pjesnika ne predstavlja problem.
– Za mene je penjanje na trešnju i hodanje granam isto kao i hodanje putem, stazom ili livadom. Pentranje po stablima trešnje počeo sam u djetinjstvu, nakon što sam prohodao a ta navika me ni sada ne prolazi. Noge me dobro služe a za vitalnost, zdravlje, fizičko i mentalno, zaslužno je voće – smatra Danilo Karapetrović.
Rodnu kuću u Donjoj Jurkovici, pjesnik Danilo Karapetrović, autor 38 knjiga i predsjednik Književnog kluba „24.april“, pretvorio je u muzej starih kućanskih predmeta, poljoprivrednih alatki i biblioteku zavičajnih pisaca.
Domaćinstvo, nekada brojne porodice, uglednog domaćina i seoskog kneza Jovana Karapetrovića, gdje više od tri decenije ne gori vatra, Danilo je oplemenjeno starinama, dokumentima i zapisima o životu u jurkovačkom kraju, njegovoj istoriji, znamenitim ljudima i događajima, naročito ratovima, stradanjima stanovništva i teškom životu.
Dugačak je spisak alatki korištenih u poljoprivredi i domaćinstvu koje je Danilo smjestio u svoj muzej. Sa velikom ljubavlju on priča o svakom predmetu pojedinačno, njegovoj upotrebi i periodu izrade.
Plug, brnača, trlica za preradu konoplje i lana, pegla na ugalj, tocilo za oštrenje, oblići za drvenariju, ribež za kupus, maša za loženje vatre na ognjištu, volovski jaram, točkovi zaprežnih kola, konjski i volovski plug sa drvenim gredeljem i gvozdenim lemešom i crtalom, druga za pređu, čunak za tkanje, fenjer, prkljača za pranje veša na brvnu, konjski am i oglavina, srp za žetvu žita, varićak za merenje žita, preslica, vretena, lijevče i lotre zaprežnih kola, motovilo za pređu, pržnjak ili dolap, grebeni za kudelju, vagijer za vuču, drvene vile…
– Sa ocem Jovanom sam orao terajući konje dok je on držao drveni plug. Brnao sam drvenom brnačom sa metalnim klinovima, na koju smo stavljali panj, zbog opterećenja. Moja majka Marta je koristila lopar za hleb, pečen u zidanom šporetu ili na ognjištu. To je najčešće bila kukuruza koju smo, mi deca, moja braća i sestre, jeli u slast. I sada mi je taj okus, taj miris nekako blizak, kao da se i sada širi u mojoj blizini – prisjeća se Danilo, opsjednut snažnim nabojem emocija i probuđenih uspomena.
Upravo takav način života, dao mu je snagu da može uraditi što njegovi vršnjaci, pa i mlađi ne mogu. Zato za Danila i nije čudno što se pentra po trešnjama, bez straha da će pasti ili da će mu se bilo šta loše dogoditi.
Znamenitu kuću su 1936. godine, dodaje, gradili i voćke sadili Jovan i Marta Karapetrović. Kuća je u to vreme bila veoma moderna, imala je podove i plafone, ravne zidove, svijetle prozore sa vezenim zavjesama. U njoj je rođeno desetoro djece, po petoro muških i ženskih, Jovanka, Miloš, Mihailo, Stevan, Anđa, Stojanka, Dušan, Danilo, Dragica i Milka.
Danilo je dio kuće preuredio u Zavičajnu biblioteku sa više od hiljadu knjiga, zbornika, fotografija sa književnih manifestacija, dokumenata o istoriji Donje Jurkovice.
– U biblioteci su najvećim dijelom izdanja domaćih pisaca, članova Književnog kluba „24“ april“ ali i izdanja prijatelja pesnika, među kojima je Panto Stević. On je donirao sva svoja izdanja za našu biblioteku, gde je takođe i više publikacija o stradanju Kozaračana u Jasenovcu, učešću u ratovima, radnim i društvenim pobjedama – objasnio je Karapetrović, sadržaj biblioteke, gdje se takođe održavaju i pjesničke večeri, susreti pripovjedača, promocije knjiga.
Izvor: Srpska info / Milan Pilipović