Više od jednog vijeka, pet generacija Stojnića iz Mašića u Lijevče polju, tragalo je za svojim pretkom Jovanom Stojnićem kojeg je Austrija, zajedno sa više komšija, mobilisala u svoju vojsku i odvela u Prvi svjetski rat.
Jovan je tada imao 40 godina. Poslije mobilizacije, nije se vratio kući. Nada da će doći, kod njegovih ukućana, supruge i četvoro djece, i brojne rodbine, vremenom se gubila, posebno nakon završetka velikog rata. Ipak, ni pet generacija Stojnića, Jovanovih potomaka, nije odustalo od traganja za njegovom sudbinom.
Stevo i Marko Stojnić, vremešni Jovanovi unuci ispričali su za Srpskainfo da je njihova želja, da saznaju bilo šta, dođu do bar šturog podatka, istorijskog dokumenta ili priče o svome djedu ali i o srpskim vojnicima u tuđoj regimenti, oduvijek bila velika.
Ove godine, u tome su, poslije traganja dužeg od jednog vijeka, uspjeli. Enigmu je riješila njihova unuka Vanja Stojnić, studentica ekonomije u Austriji.
– Djed Stevo je, po ko zna koji put, svim članovima porodice, svih generacija, i starijima i djeci, dao je u zadatak da istraže, gdje je skončao i šta se desilo sa njegovim djedom a mojim čukundjedom Jovanom Stojnićem. On je rođen 1874. godine u Mašićima, blizu Nove Topole. Poslije Sarajevskog atentata, prisilno je mobilisan u austrijsku vojsku i odveden na front. Šta se sa njim desilo, porodica nije obaviještena ali to, nas Stojniće nije obeshrabrilo – ispričala nam je Vanja, ispred crkve brvnare u Mašićima, zadužbine Steve Stojnića.
Ova porodica je veoma odana svojim srpskim korijenima i njegovanju istorije. Zato je Stevo, zajedno sa suprugom i sinovima a uz podršku ostalih Stojnića, nedavno pored crkve, na uzvisini zvanoj Mašićki gaj, podigao i bistu Karađorđu, u znak zahvalnosti za pomoć u čuvenoj Mašićkoj buni protiv Turaka.
– Odlaskom na studije u Austriju, prije pet godina, djedov zavjet, njegovu molbu i našu porodičnu obavezu, shvatila sam veoma odgovorno. Misao o tome često me opsjedala i zato sam, malo po malo, počela da tragam, da pokušam riješiti stogodišnju enigmu, da saznam kako je život završio Jovan Stojnić, Srbin u austrijskoj vojci, sticajem nevjerovatnih okolnosti, prinuđen da se bori protiv svojih, da gine za drugoga – opisuje Vanja, burnu istoriju u kojoj su stradali mnogi Srbi iz ovih krajeva, a da samostalno, nisu mogli na to uticati.
Bili su pod viševjekovnom okupacijom, roblje, sluge velikih i moćnih, osuđenici bez suda, stradalnici bez krivnje i bez povoda.
– Prva informacija, naša pretpostavka kojom smo krenuli je, da je Jovan pokopan negdje u blizini Beča. To je neprecizan i širok pojam. Opredelila sam se zato, da potragu krenem u pravoslavnim crkvama, i srpskim i grčkim. Raspitivala sam se za bilo kakav zapis, dokument, grobno mjesto ili masovnu srpsku grobnicu. To je bila moja logika, međutim, nisam uspjela ništa posebno saznati a što bi pomoglo da pronađem svoga čukundjeda – priča Vanja, koja, u inat teškoćama, nije odustajala od porodičnog zavjeta, zajedničke i davnašnje želje svih Stojnića, Jovanovih potomaka.
– Iskra optimizma da ću uspjeti, javila se sasvim slučajno. Dragan Stojnić, rođak iz Mašića, pronašao je putem Interneta bilješku objavljenu u Austriji, u Nojkirhenu, o groblju u čast osoba iz tadašnje BiH koji su, na strani Austrije, poginuli u Prvom svjetskom ratu. To je već bio dobar znak i ja sam, bez oklijevanja i odlaganja, htjela da odem tamo i sve provjerim – Vanja je bila uporna da u svom istraživanju, sada, nakon tračka nade da će napokon uspjeti, ide do kraja i da svojima što prije javi, toliko dugo čekane vijesti.
– Tamo, u Nojnkihrenu, ima više grobalja i lokacija, čak desetak, gdje su sahranjene žrtve Prvog ili Drugog svjetskog rata. Danima sam odlazila na ta groblja, pretraživala, iščitavala natpise, pa onda išla u Opštinu, tražila i njihovu pomoć. Bilo je veoma komplikovano ali sam uvijek vjerovala da ću uspjeti – prepričava nam Vanja svoju misiju u Austriji, za koju je koristila vrijeme u pauzama studentskih predavanja ili u danima kada nije imala suviše velikih obaveza.
Arhivskim zapisom, do kojeg je došla u Nojnkirhenu, utvrdila je, kako se u tom dokumentu navodi, da je Stojnić Jovan, kremirani vojnik, iz Bosne, rođen 1874. godine, umro 13.6. 1917. godine.
-Ovi podaci su otvorili put i ja sam, mogla direktno otići na groblje i pronaći spomenik na kojem je upisano njegovo ime. U istom dokumentu ima mnogo ljudi sa našeg područja koji su tu sahranjeni. Upitno je, da li je to njihovim potomcima ovdje poznato, kao što ni mi nismo znali ništa o Jovanu. Austrijska arhiva nam je dostupna i dobila sam mnogo informacija o Jovanu, čak i podataka o ličnim stvarima. Sada to istražujem – kaže Jovana, kojoj su, na njenoj upornosti, posebno zahvalni djed Stevo i djed Marko.
Oni sada znaju, da njihov djed a Vanjim čukundjed, već 105 godina, počiva u Donjoj Austriji, u gradu Nojnkirhenu, u Ulici Fridhofswef.
Posjeta
Stevo i Marko Stojnić, veoma su zahvalni Vanji na njenoj pomoći, upornosti i želji da riješi vjekovnu porodičnu zagonetku. Ona je prva poklonila se svome čukundjedu i ispred granitne ploče sa njegovim imenom upalila svijeću.
Sada planiraju da, na ljeto, u junu, na dan godišnjice Jovanove smrti, Stojnići iz Mašića, Jovanovi potomci, otputuju u Nojnkirhen i prvi put, pomole se za njegovu dušu, prekrste sa tri prsta i polože cvijeće za Jovana Stojnića.
– Sada nam je srce, kako se to u narodu kaže, duša mirna a savjest čista. Na ovo je čekao moj otac ali, nije dočekao. Meni se posrećilo a Vanja je pomogla da riješimo zavjet naših predaka i želju svih naših generacija – kazao nam je Stevo Stojnić.
Foto:Ustupljene fotografije
Izvor: Srpska info