GRADIŠKA – Šešir gospodina Dušana Rajkovića iz Gradiške ne služi samo kao modni detalj ili kao zaštita za osamdesetdvogodišnju glavu, već i da otmeno, na prefinjen način posluži pri pozdravljanju. Kome ga, uz obavezan osmijeh i blago klimanje glavom, desnom rukom malo podigne, taj mora znati da je pozdravljen sa iskrenim poštovanjem.
Dušan Rajković, Mrkonjićanin po rođenju, Sarajlija i Travničanin po profesionalnim angažmanima, Zagrepčanin po studentskim danima i Gradiščanin kao penzioner, svojevrsna je knjiga utisaka. A u njoj, između korica, potpisi Đure Pucara, Josipa Broza, Safeta Sušića, mnogih pisaca, političara, profesora, dobrih ljudi iz mnogih krajeva.Šešir nosim duže od šezdeset godina. Postao sam šeširdžija u Sarajevu, odmah po završetku škole. Šešir je znak poštovanja, prestiža, ozbiljnosti, šarma. O šeširu su pisane pjesme, po njemu se zovu najbolje kafane, a kafane su nekada imale svoje mjesto u društvu, kao što su imali fakulteti, muzeji, sudnice ili gruntovnice. Svaka kafana imala je počasno mjesto za ostavljanje šešira – priča tokom lagane nedjeljne šetnje Duško Rajković.
I dok zbori o kafani, mladosti, nekadašnjim konobarima i gostima, Duškove oči zasjaje. Besprijekorno je izbrijan, gospodski obučen i sa neizbježnim omijehom. Blago je nakrivio šešir i počeo vesti pričom.
-Šešir nosim duže od šezdeset godina. Postao sam šeširdžija u Sarajevu, odmah po završetku škole. Šešir je znak poštovanja, prestiža, ozbiljnosti, šarma. O šeširu su pisane pjesme, po njemu se zovu najbolje kafane, a kafane su nekada imale svoje mjesto u društvu, kao što su imali fakulteti, muzeji, sudnice ili gruntovnice. Svaka kafana imala je počasno mjesto za ostavljanje šešira – priča tokom lagane nedjeljne šetnje Duško Rajković.
I dok zbori o kafani, mladosti, nekadašnjim konobarima i gostima, Duškove oči zasjaje. Besprijekorno je izbrijan, gospodski obučen i sa neizbježnim omijehom. Blago je nakrivio šešir i počeo vesti pričom.
-Ja sam uvijek nosio odijela. Ugostitelji su morali biti uredni, otmeni i spremni da usluže i najvišeg gosta. Konobari su svojevrsni ambasadori zemlje i naroda kojeg predstavljaju. Kafana je u moje vrijeme bilo kultno mjesto. U njoj se i radovalo i tugovalo. Svjedok sam radosti pri rođenju djeteta, ali i suza kad prestane ljubav. Konobari su bili svjedoci lijepoga i tužnoga i uvijek smo saosjećali s tim ljudima kojima smo pružali riječi utjehe ili se radovali njihovim uspjesima – priča Duško.
Duško je bio šef interne kontrole u preduzeću koje je imalo ugostitekljske objekte u Travniku, Bugojnu i na Vlašiću. Bio je i profesor mladim ugostiteljima. Susretao se sa mnogim javnim ličnostima. Kaže da nikada nije imao ni jednu primjedbu.
U Travniku su ispite za ugostitelje polagali fudbaleri Safet Sušić i Zoran Filipović. Filipović je bio vojnik u gradu moje mladosti. Travnik je imao dušu.
-Ugostiteljstvo je bila moja velika ljubav. Zbog velike predanosti poslu nisam mogao putovati svijetom iako sam naučio francuski, italijanski i njemački jezik. Nisam mogao ići ni u lov, ni u ribolov – sjetno priča Dušan Rajković.
Ovaj ugledni ugostitelj sa reputacijom i manirima radio je i u Trstenom kod Dubrovnika. Višu ugostiteljsku školu završio je u Zagrebu, a devedesetih godina je radio u kuhinji u nekadašnjem gigantu „Plantažama“. Radio je i kao noćni čuvar. Priznaje da se nije stidio posla, jer morao je djecu školovati. Danas je srećan, jer je okružen zdravom i čestitom porodicom. Odlično se snašao u gradiškoj ravnici, a i koronu je prebacio preko glave.
-Važno je da sam ja pobijedio koronu, a ne ona mene. Osjećam poljedice. Nekako se lako umorim, ali vratiće se Duško u svoju normalu. Šetnja i druženje sa dobrim i dragim ljudima mi vraća energiju i optimizam, a ja sam optimista i u devetoj deceniji života – rekao je Dušan Rajković, član jedine porodice sa prezimenom Rajković u gradu na Savi.
Na rastanku opet pozdrav, blago podizanje šešira i osmijeh. Takav je čika Duško, čovjek koji je imao čast da u kafani posluži i Tita i Đuru Pucara Starog, ali i plejadu dobrih ljudi koji su mu se čak i povjeravali. Njihove tajne je zaključao u sebi poput sveštenika.
Autor: Boško Grgić