GRADIŠKA – Književno veče sa Vladimirom Skočajićem Skočom održano je sinoć u Kulturnom centru Gradiška u okviru programa “Note i slova” koji organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
Sa Skočom je razgovarao Nebojša Ristić.
Ristić: Ti već godinama pišeš o muzici to jeste rokenrolu. Što bi naravno bila simplifikacija cijele stvari, jer to nije samo to, nego su tu i tvoja doživljavanja raznih životnih stvari?
Skočajić – Skočo: Ja sam počeo dvijehiljaditih za portal B92 da pišem muzičke recenzije. Izvještaje sa koncerata, najave za koncerte, pa sam u nekom trenutku počeo i da pišem za Politikin Zabavnik. Za njih sam pisao tri godine. Uređivao sam „Hit stranu“ i to je za mene bila velika čast. Kada sam saznao da ću da uređujem „Hit stranu“ kao da mi je neko rekao da ću da upoznam Boba Dilana. Poslije zabavnika sam nastavio u Politici za njihov „Subotnji kulturni dodatak“, pored toga sam pisao za gomilu nekih portala i sajtova.
Počeo sam kao muzički novinar da pišem o muzici, ali kako vrijeme ide sve mi je manje inspirativno da pišem o muzici, biografijama, bendovima i albumima. To nekako možemo svi na internetu da nađemo. Sada volim da pišem fikciju kroz koju prožimam muziku.
Ristić: Da li se slažeš da je pojavom i razvojem interneta u znatnoj mjeri skinuta ta misterija – magija oko čitave stvari u dijelu podataka? Nekada si mogao da se hvališ sa nekim znanjem u društvu, a sada je to zaista deplasirano.
Skočajić – Skočo – Danas i pored interneta ti možeš brzo da skapiraš za nekog čovjeka koliko je on u nečemu i da li on to prati godinama ili je bio sinoć na Vikipediji sat vremena.
Ristić: Večeras na promociji nismo govorili o tome, nije bilo vremena da progovorimo o nekim ključnim mjestima tvoje biografije, a to je prije svega Beograd.
Skočajić – Skočo – Tako je. To je Beograd. Tu počinje i završava sve. Ja sad imam četrdesetri godine, tu sam živio četrdesetjednu, sa izuzetkom od dvje godine kada sam živio u Teksasu, Austinu.
Beograd je to. Teksas je više kao neki eksces i avantura u mom životu. Arađelovac odakle su moji roditelji je također mjesto za koje sam vezan. Tu sam išao na ljetnje i zimske raspuste kod svog dede. Otkrivanje mnoge muzike mi je vezano za Arađelovac, jer sam tu na primjer prvi čuo Nil Janga.
Ristić: Ti si otišao u Ameriku na dvije godine, ali ipak si se vratio?
Skočajić – Skočo – Bio sam dvije godine u Austinu i nisam bio siguran da li ja tamo hoću da živim ili sam tamo privremeno. Počeo sam da radim neki glupav posao za koji sam bio svjestan da ću početi da ga radim, ali da ću u međuvremenu možda imati priliku da se iskažem u onim stvarima koje ja znam. Onda je došla korona i sve se nekako tu usporilo.
Po mojoj procjeni meni bi bilo potrebno barem četiri – pet godina da radim neke glupave poslove nakon korone da bih možda došao do nečeg što ja volim, ali ja nemam četiri – pet godina za glupave poslove.
Ristić: Da li je rokenrol mrtav?
Skočajić – Skočo – Danas je prilično getoizirano sve što valja. Bilo da se radi o rokenrolu ili književnosti. Kada me neko pita da li je rokenrol mrtav, ja mogu odgovorim da nije. Ima bendova koji ga i dalje sviraju, ali smatram da rokenrol nikada nije bio dovoljno prisutan u medijima.
Ristić: Kako objašnjavaš to što ljudi dolaze na promocije poput ove, ako sve to na marginama kao što kažeš?
Skočajić – Skočo – LJudi se identifikuju sa onim što ja pišem. Najveći broj stvari koje napišem je kada sam neraspoložen. Kad me nešto tišti, kad me boli. Bilo da je to neki emotivni odnos ili stanje u zemlji, ja umjesto da uzmem palicu i razbijem nekom glavu, uzmem i napišem nešto i onda se osjećam lakše. Neko ko se isto tako osjeća tada pomisli: „pa ovaj mene razumije, ovaj je moj drug“. Milion puta mi se dešavalo da ljudi prilaze i da mi kažu: „ja se osjećam kao da tebe znam“. To mogu zahvaliti internetu, jer još uvijek nemam napisanu knjigu. Planiram vrlo brzo da napišem roman.
Kulturni centar Gradiška