ODRAZ U OGLEDALU
Vir u obliku srca u rijeci Savi, sitne, krivudave linije kroji, a kraj njega odraz bjeline oblaka se kristalno jasno sa mog mjesta gdje stojim vidi.
Dok sat na ruci, na koji povremeno bacim pogled, minute otkucava i vrijeme broji, i dok čekam, da se možda još nekom, ovaj moj pogled iskreno i iz srca svidi.
U oblaku gledam nestrpljivu i užurbanu raširenih krila rodu, koja će danas il’ noćas sa smotuljkom da doleti, preko tihe rijeke uz melodiju nježnosti, donijeće na poklon plač, najmiliji zvuk.
Krila će tad da dobije hrabra majka i čarobne moći da i ona od najljepše ljubavi uzleti i kroz ostatak života na njenim nevidljivim krilima da leti.
Odraz neba u rijeci, kao najčistije krhko ogledalo ovu sliku stvara, najdivniju naizgled nestvarnu zbilju, a toliko stvarnu da realnija od ove ne može biti.
Al’ noćas ću, onako za sebe, sanjati da vidim i šarenu dugu iznad krovova kuća koje se u daljini naziru, koja svojim osebujnim bojama odraz na površini novu sliku kreira, jer volim tu divnu, bezgraničnu i magičnu maštu.
Put kojim ona plovi, tih je kao grad u dubokoj noći, i krivih i pravih smjerova njena putanja u nedogled ide, ne vide mi oči, ni početka, ni kraja ovog magičnog Bogom danog dana.
Kako je lijepa, čista i sjajna priroda ovog zavičaja, samo slijepi mogu ovakve ljepote da se stide, i samo oni koji u zemlju gledaju ovakvu ljepotu propuste da vide.
Branka Blagojević