Stari hrast
Dok nosi na granama okove bjeline,
Dok čeka laste i sniva zimski san,
Zorom poneko uputi mu šapat,
Sa svitanjem radosni, otopi mu dlan.
I tako dan po dan, pokoji san,
Pokoja suza padne mu na put.
Sa lastama nestadoše okovi mu bijeli,
Ostadoše samo hladne ogoljene grane,
K’o siromah, on na uglu stoji,
Proseći sunce za malo topline.
I tako dan po dan, pokoja kiše kap,
Pokoja umiljata riječ ljubavi, riječ nade.
Zazeleni lijepi stari hrast,
Obogati siromašne grane,
A pogledi prolaznika, upućeni njemu,
Divljenje mu iskreno pokloniše.
I tako dan po dan, pokoji sunčev snop,
Pokoji ptičji pjev, osmijeh na lice staviše.
Neprimjetno stiže na krilima tuge,
Jesen, a sa njom, požuti mu lišće.
Neprimjetno dođe, vjetar brzih nota,
Sa jasnim zadatkom da ogoli grane i
Ostade ponovo, taj lijepi stari hrast,
Bogatstvo da sniva i sunce da prosi.
Branka Blagojević