Točak života. Jednom kada ga zavrtiš ne preostaje ti ništa drugo nego da mu ne dopustiš da se zaustavi…
Naoružan očima, pred kojima je od samog početka magla, upustiš se u nepoznato. Niko ti ne garantuje da koračanjem nećeš promašiti skretanje, završiti pred zidom ili se u nekim momentima opet vratiti na već viđeno i dobro poznato mjesto. Na takvom putu moraš biti spreman da se susretneš s nekim nasmijanim licima, uočiš i ona druge, umorne, izblijedele, zamrljane i potrošene facijalne ekspresije. Svako od njih pređe isti put, neki čak i u par navrata, a neki samo jednom pokušaju da vide iza kulisa, šta ih to baš tamo čeka. Nakon toga velika većina ne želi da pokuša ponovo. Oni odluče da sami izgrade svoj vlastiti put. Koliko god trnja, blata, magle, u nekim momentima i pustinje, bilo pred njima, odvaže se na to putovanje. Zašto bi preživljavali život kada je on tu da se proživi u pokušaju dostizanja svih mogućih maksimuma? Poneki iza sive radosti izbace masku zamrljanog lica, koji su tu samo da bi se na neki način istakli pokušajem, koliko god taj pokušaj u tom momentu, bio lud i nerezonski potez, dok sa druge strane sasvim odmjeren u datom trenutku. Kolotečina pruža sigurnost nesigurnima, pa tako i prepuštanje životnim olujama. Neka palma na obali okeana bude fiktivni prikaz toga, ali ovaj put na pozitivan način.
Koja je tajna preživljavanja i sposobnosti da ostaneš u jednom komadu nakon dugotrajne i razarajuće sile? U nekim momentima otpor palme njenim savijanjem dolazi do samog tla. Ponekad ga čak i dodirne. Sposobnost, rekli bi mi obični smrtnici biljke da preživi. Zašto se ne ugledati na otpornost koja ti omogućuje da u bilo kojem trenutku, kakva god destruktivna sila pokušala da te uništi, pruži pripremu i siguran korak naprijed, pa koliko god da te ustvari sputava u namjerama, budeš voljan da se prilagodiš, bilo čemu, bilo kada, dopustiš da te testira do gornje granice mogućnosti, ali ne i da te uništi. Nakon svega opet si u stanju da se ispraviš, kao da nikada apsolutno ništa nije bilo, pa da novim izlaskom sunčevih zraka ponovo zablistaš punim sjajom.
I nekad tako, sjedneš na klupu, posmatraš ulicu, parkić, to okruženje koje te testira, posmatraš s nadom da ugledaš tu neku palmu koja hrabro leluja pružajući otpor. Rijetke su. Veoma rijetke. Sve što vidiš je sivilo, koji tutnji kao uragan, a za sobom ostavlja ruševine. Žališ što u tim ruševinama ne možeš vidjeti iskreni sjaj u očima, osmijeh, onako od srca. Sve na čemu možeš mukotrpno raditi i nadati se, jeste da jednoga dana ne pronađeš sebe u toj masi, dok se konstantno boriš, ali ne punim kapacitetom, jer bi u tim momentima i palma na svoj savijanju do tla popustila. U kakvu god borbu da se upustiš, neka bude vrijedna, puna ponosa, a opet dostojna žrtve i odricanja. Ne zbog sopstvenog preživljvanja, već baš zbog takvih koji sjede tu na nekoj obližnjoj klupi, u nekom nedefenisanom uglu ove planete i posmatraju. Neka tvoja pojava bude nečiji prizor palme u oluji. Opet će do izražaja više doći one naizgled oštećene, koje bi dale sve da na neki način ponovo ožive, zasijaju tim istim prirodnim sjajom i značenjem, ali svjesni sopstvenog napretka, rada na sebi, kao i svim svojim vrlinama. Vrlinama da bi postale još korisnije, ali i manama. Mane su te koje daju dodatni značaj šta pametan čovjek treba popraviti i na kojem polje raditi. Dovesti mane do te mjere da se svedu na minimum jeste smisao potrage. Nasmij se, osjećaj se slobodno i shvati da koliko god izgledalo da su svi problemi svijeta na tvojim plećima, ipak nisu.
Odgovore na sva pitanja nema apsolutno niko, pa zašto bi i ti? Oni odgovori koje trebaš, sami će doći, pojaviće se na ovaj ili onaj način. Jedini trenutni i definitivni odgovor jeste traganje bez obziran na sav otpor koji se osjeća. Možda su tu odgovori baš tu iza ugla, možda su na putu ka tebi, a možda još uvijek nisu ni krenuli na put koji će Vam odrediti nastavak života. Ono što raduje jeste teorija da si već pronašao odgovore za svoja pitanja, da neumorno hitaš u tom pravcu, u sopstvenom neznanju. Najbitnije je tvoje odredište, na kojem želiš da se pojaviš u nekom (ne)određenom vremenskom periodu, a odgovori i znakovi neumorno dolaze, upravo tebi. Ne dopusti im da se nađu na pogrešnoj adresi.
Autor : Dejan Gajić