Nekad klinac Kozare, prvotimac i kapiten, kasnije i trener kluba iz našeg grada, a danas sportski direktor i trener banjalučkog Borca, dok je u međuvremenu obavljao funkciju pomoćnika selektora reprezentacije BiH, riječ je o mladom i ambicioznom fudbalskom stručnjaku, Igoru Jankoviću.
Na početku ovog razgovora vratili smo se na same početke igračke, ali i trenerske karijere, kao i o ključnoj činjenici koja je presudila da se ovako mlad “baci u vatru” po pitanju trenerskih voda?!
Kao dijete stvarno sam najviše volio fudbal, pa sam prema tome dobar dio djetinjstva i mladosti posvetio ovom sportu. Dokaz o toj ljubavi imate i u sadašnjosti, jer vidite šta radim i čime se bavim. Znate kako kaže ona uzrečica, “to nije samo fudbal, već način života”. Nakon što sam prošao omladinsku školu Kozare, prekvalifikovao se u prvi tim, gdje sam s velikim ponosom i odgovornošću nosio kapitensku traku, zbog učestalih povreda dalje jednostavno nije moglo. Prednji ukršteni ligamenti, jedna od najtežih povreda u modernom sportu uzeli su danak, a s obzirom na emociju koju imam prema fudbalskoj lopti, jednostavno morao sam ostati u tim krugovima. Danas sam tu gdje jesam, tako da ne žalim zbog odabranog poziva.
Kako danas gledate na Kozaru, kao tim u kojem ste ponikli i stekli ime?
Imam odličnu saradnju s klubom i uvijek sam im na raspolaganju na neki način. Crveni alarm je upaljen i treba tražiti izlaz. Smatram da su sa Vuletom Trivunovićem napravili pun pogodak, ali treba se okrenuti omladinskoj školi. Kada je u pitanju plan na duge staze, tu je velika šansa za povratak na stara vrata. Naravno, određena pojačanja “naoružana” iskustvom i sportskom hladnokrvnošću uz omladinski pogon čine pravu kombinaciju za dobre rezultate.
Šta bi izdvojio kao svoja najveća dostignuća u dosadašnjoj karijeri?
Nikada u prvi plan ne bih da izdvajam samo sebe, nijedan trener nema uspjeha bez svojih igrača, a sve ostalo je stvar pristupa. Treba biti svjestan da treneri nisu samo tu da dođu, postave čunjeve, održe trening i okrenu se put svlačionice. U ovom poslu pritisak je posebna vrsta neke pojave koja vas prati kao sjenka i jednostavno morate da se naučite nositi s tim. Ako bi u nekom trenutku popustili, obrušilo bi se na glavu i tu bi morali završiti jedno putovanje. Trener, psiholog, prijatelj, saigrač, sve ovo vas okružuje i pomaže u slaganju slagalice zvane “timska hemija”, jer bez timske hemije nema rezultata. S obzirom na to da sam sa mlađim selekcijama Kozare osvojio šampionat države, uz par istaknutih imena koja danas igraju ozbiljan fudbal, a sa nacionalnom selekcijom BiH kao pomoćnik prvi trofej za reprezentaciju u Japanu, pod imenom Kirin Kup. To je inače prvi trofej u istoriji ove reprezentacije i neizmjerno mi je drago što sam postao bogatiji za neizmjerno iskustvo osvajanjem ovog pehara.
Kao da si znao šta će biti sledeće pitanje, pa si pomenuo nekada igrače Kozare koji danas igraju ozbiljan fudbal, bilo to u okvirima granica ove zemlje ili neke druge. Da krenemo od Premijer Lige BiH i “komšiluka” Srbije i Hrvatske pa ćemo “dalje na zapad”. Zakarić, Maksimović, Šatara?
O Zakariću, u najkraćim crtama, mogu reći samo da je najbolji igrač lige BiH, te da se na tome ne treba zaustaviti, jer njegovi dometi su puno veći. Sve je do njega koliko on hoće, jer definitivno može.
Izuzetno mi je drago svaki put kada vidim ili čujem za dobre partije momaka koje sam trenirao i s kojima imam izuzetan odnos. Još više mi je drago što sam jedan od rijetkih koji je vjerovao u tada klince Kozare Maksu i Šataru, gurnuo ih u vatru na teren, a oni itekako opravdali ukazane šanse. Maksimović je dobro iskoristio minutažu i u poslednjih par utakmica “spakovao” dva gola Dinamu, a bio je strijelac i protiv Rudeša gdje su ostvarili trijumf. Taj dečko može još, vrijeme radi za njega.
Što se tiče Šatare, pored terena stvarno dobar dečko, a o njegovom zalaganju i radu neću trošiti riječi. Napravio je lijep iskorak na taj način što je standardan u ekipi Mladosti iz Lučana, a utakmice protiv Partizana, Zvezde, Vojvodine, Čukaričkog, Rada, mogu mu biti samo lekcija koja će ga poslati stepenik više.
Kako komentarišeš fudbalsko obrazovanje Ognjena Gnjatića, dečka koji je dogurao do holandske Erdivizije i igra ozbiljnu ulogu veznog reda ekipe Roda?
Kako ga mi zovemo, Gnjata, je jedan izuzetan radnik. Od samog početka njegove karijere, pa čak i klinačkih dana vidjelo se koliko se razlikuje od ostatka tima po pitanju ozbiljnosti pristupanja treningu, zalaganju, nerviranju zbog vlastite greške. Veoma mi je drago zbog njega, jer on je primjer kako ne treba “trčati pred rudu”. Kozara, par sezona i gomila iskustva u Radu, sezona u Grčkoj, a onda Holandija. To je pravi put, a najiskrenije se nadam da će dogurati i do A reprezentacije, jer je bio član omladinskih ekipa do U-21. On zasigurno to i zaslužuje, možda se u skorijoj prošlosti poklopilo tako da previše kvalitetnih veznjaka iz liga Petice popunjava tu poziciju, ali vrijeme je pred njim i ako ovako nastavi zasigurno će se naći mjesto i za njega.
Dosta si se puta dotakao reprezentacije u ovom razgovoru, možes li nam malo detaljnije pričati o tom dijelu svog života?
Znate kako, ogromno je iskustvo, ali i odgovornost pojaviti se čak i na treningu bilo koje reprezentacije, a pogotovo neke koja ima izuzetan broj pojedinaca koji igraju ključne uloge u najjačim ligama svijeta. Sve je na vrhunskom nivou i morate se postaviti na taj način da koliko god bili dobar drugar s nekim pored terena, na treningu se zna ko izvršava zadate akcije i vježbe. Stekao sam mnoga prijateljstva, obišao skoro čitav svijet, imao to zadovoljstvo da gledam i učim “creme de la creme” ovog posla. Mislim da iz toga možete sve zaključiti.
Da se dotaknemo i trenutne situacije, u Borac si došao kao sportski direktor, da bi na kraju silom prilika sjeo na “užarenu” klupu. Učinak uopšte nije bio loš, nakon loše serije, izvukli ste 4 boda iz tri meča.
Upravo tako, prihvatio sam da vodim ekipu kada bi malo njih to uradilo. Najveću težinu u tim bodovima ima pobjeda nada Širokim Brijegom, koja je ekipu potpuno vratila u ravnopravnu borbu za plasmanom u “Ligu za prvaka”. Moram da naglasim da to za mene nije bila nepoznanica, jer sam radio video analize prethodnom treneru Kizi Milinkoviću. U svlačionici sam zatekao totalni disbalans, podijeljenost, sve je bilo protiv nas, pa čak i ambijent oko kluba. Mislim da smo iz svega izvukli maksimum i da nas tek čekaju pravi izazovi.
Izazovi sigurno da čekaju, a nagovještava li se ikakva promjena stanja u klubu, novi trener, pojačanja?
Ne bih imao ništa protiv da ostanem trener prve ekipe! Vidjećemo još, s obzirom na to kakva je atmosfera oko svega, pokrenuo sam jedan proces u omladinskoj školi, isto tako, još uvijek nije završena “saga” oko selektora A reprezentacije BiH. Bez obzira ko bude volio bih ostati u stručnom štabu, mislim da bi to bilo dobro za mene, ali i za Borac, da ima nekoga u uskom spektru ljudu koji odlučuju po hijerarhiji na najvišem nivou, pod tim mislim na A selekciju.
Gdje vidite klub iz Platonove na proljeće?
U “Ligi za prvaka”! Mislim da klub to zaslužuje, i to iz više razloga, a ujedno bio bi to ogroman rezultat nakon svega što se izdešavalo, pogotovo što smo prije samo nekoliko mjeseci igrali Prvu ligu RS, pa bi pozicija 6 bilo više nego dobar motiv za kratkoročne planove.
Za kraj, želimo da ti se zahvalimo na izdvojenom vremenu, mnogo uspjeha na svim životnim planovima i sve najbolje za novogodišnje praznike!
Hvala Vama, svim dobrim ljudima želim sve najljepše, a osim Borca, očekujem i MOJU Kozaru u Premijer Ligi BiH!
Dejan Gajić