Zanimljiv i opširan intervju sa trenerom jedne od omladinskih selekcija Kozare, novim vlasnikom trenerske B licence pod okriljem UEFA organizacije.
Prije svega čestitke na položenom ispitu za UEFA B trenersku licencu. Možete li nam u kratkim crtama objasniti šta to donosi Vama lično, kao i našem fudbalskom klubu Kozara iz Gradiške, s obzirom na to da obavljate funkciju trenera kadeta našeg kluba?
Želim da Vas pozdravim i da Vam se zahvalim na čestitkama i na podršci koju mi kao prijatelj pružate. UEFA je propisala stroge kriterije školovanja za fudbalske trenere s ciljem da zaštiti sam fudbal od lošeg i nesavjesnog rada ljudi kojima u tom poslu nije mjesto. Svi smo godinama unazad svjedoci kako našu djecu na sportskim terenima vaspitavaju i uče ljudi upitne struke i još čudnijeg karaktera. Evropska krovna organizacija je u saradnji sa državnim savezima organizovala seminare na kojima se treneri edukuju o svim stvarima koje čine fudbal, na terenu ali i van njega. Puno pažnje se pridaje fudbalskim komponentama, ali isto tako naglasak je i na vaspitnim i pedagoškim metodama rada sa djecom. Sadržaj ovih seminara su isti u svim drzavama Evrope, i to nama omogućava da sa ovom licencom ravnopravno konkurišemo za posao u bilo kojoj državi, gradu i klubu u Evropi.
Da se vratimo na početke, možeš li se prisjetiti fudbalskih početaka, zašto baš ovaj sport, zašto baš pozicija golmana?
Uh, davno je to bilo, čini mi se da sam počeo 1998. godine, imao sam 7 godina. Na fudbal sam krenuo pod uticajem društva, jer sva djeca su tad trenirala fudbal. S početka sam bio igrač ali jako kratko. U to doba mi smo se samo igrali, nije bilo pozicija u terenu, svi smo igrali sve. Pošto nas je bilo baš puno na treninzima, a golmana je kao i danas bilo puno manje, trener nas je sve rotirao na golu. Meni se to nekako najviše svidjelo, pa sam tu i ostao.
Atipičnost u fudbalskom svijetu jeste da golman uplovi u trenerske vode. Kao veoma mlad odlučio si se upustiti u ozbiljnu priču oko škole fudbala, a poseban naglasak stavljen je na golmansku školu koju pokušavas oživjeti.
Istina, jeste atipično, ali to ima svoje prednosti. Onaj broj golmana koji se odluči na trenersku karijeru često to radi uspješno. Golman sa svoje pozicije ima najbolju vidljivost situacija na terenu i on mozda prvi vidi taktičke stvari koje će se desiti na terenu. Pored posla sa ekipom, bas kao što si rekao, pokušavamo da oživimo školu golmana, jer znamo svi kako kažu da je dobar golman pola ekipe. Radimo sa djecom, ima tu par talentovanih dječaka, ali najveći je problem broj zainteresovanih. Golmanska pozicija je nezahvalno mjesto, ako odbranite 5 zicera i kod jednog gola ne reagujete baš najbolje, onih 5 zicera vam niko ne pamti. Greške se naravno, ne zaboravljaju. To je pritisak sa kojim ne mogu baš svi igrači nositi i zato se češće odlučuju da budu igrači.
Šta te navelo i privuklo ovom poslu, uzevši u obzir provedeno vrijeme sa klincima, analizirajući i osmišljajući treninge, obaveze nakon kojih sigurno da ne preostane puno slobodnog vremena?
Dok sam pohadjao drugu godinu na Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta u Banjaluci, moj bivši trener Dejan Pristajko me pozvao da mu pomažem u radu sa djecom u FK Bratstvo iz Kozinaca. Pošto sam studirao fakultet koji je usko vezan za to, prihvatio sam i od njega dobio punu podršku da sprovedem sve svoje ideje koje sam imao u radu sa ekipom. Dve godine sam bio u tom klubu, obe godine smo se plasirali u finala opštinskog takmičenja, a to je ujedno bio moj prvi “trenerski posao”.
Fudbalski i trenerski uzor?
Nemam fudbalskog uzora. Postoji tip igrača koje poštujem i koje sam volio da gledam na terenu, kao što su Lampard, Džerard, Pirlo. Danas uživam da pratim igre Nemanje Matića i Luke Modrića. Trenerski uzor mi nije niko sa televizije. Trenerski uzor vidim u svom bivšem treneru Saši Krupljaninu koji je pomoćnik u juniorskoj reprezentaciji BIH. Svaka čast svima, ali taj čovjek je meni bio podrška i kao igraču i sad kao treneru, uvijek je bio tu kad mi je trebao savjet. Na inicijativu njega i još jednog mog bivšeg trenera Igora Jankovića sam došao u Kozaru. O njima, odakle su krenuli i gdje se sada nalaze ne treba trošiti riječi, osim da im se još jednom od srca zahvalim!
Ambicije po pitanju poslu u odnosu na blisku budućnost, a možeš li definisati neke svoje planove za par godina?
Niko ne zna šta nosi sutra. Eto, do prije par godina sam radio u klubu četvrte lige, danas sam u štabu prvog tima Kozare u Prvoj lige Republike Srpske, vodim jednu divnu kadetsku selekciju sastavljenu od jako kvalitetnih dječaka u Omladinskoj ligi BIH i imam licencu Evropske kuće fudbala. Moje je da radim, svaki trud se jednom isplati.
Šta je za tebe najbitnije u ovom poslu? Da li si svjestan da djeci pogotovo u tim godinama treba ne samo fudbalski trener, već i roditelj, drugar, psiholog, motivator?
Moji igrači znaju moju filozofiju rada. Pogriješi pet puta na terenu, promaši pet prilika, neću nikad zamjeriti samo ako pokažeš da ti je stalo. Budi prvo dobar covjek, budi drug i borac, tek onda fudbaler. Poštuj prave vrijednosti sporta i rezultat ce doći u svim sferama života uz pravi pristup.
Za kraj, dječački san, u čijoj opremi bi se volio naći, na kojem stadionu, protiv kojeg protivnika, u ulozi trenera?
Nemam želju ići u Pariz ili tako nešto. Mislim, ne bih ja to odbio ali… Plan je da kroz dve godine konkurišem i završim program za A licencu, a šta ce biti nakon toga, vidjećemo. Imam jednu želju i volio bih da mi se ispuni, da budem priključen nekoj od reprezentativnih selekcija naše države. Meni to nešto znači, ja neću da idem odavde, hoću da pokušam da napravim da ovde bude bolje ne samo meni, već i naraštajima koji će doći, a svima je fudbalska lopta iskrena ljubav od malih nogu.
Treneru Višnjiću se zahvaljujemo ovim putem na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor, te u budućnosti želimo mnogo sreće u ostvarivanju svojih snova.
Dejan Gajić