BAŠ SAM LEP, BAŠ SAM LEP, MA NAJLEPŠI NA SVETU.
BAŠ SAM PAMETAN, BAŠ SAM PAMETAN, MA NAJPAMETNIJI NA SVETU.
BAŠ JE EKAVICA COOL, BAŠ JE COOL, NAJCOOL NA SVETU.
BAŠ SAM KULTURAN, BAŠ SAM KULTURAN, MA NAJKULTURNIJI NA SVETU.
“Nije lako biti svoj.”
SITUACIJA 1
Kiša samo što nije pala. Teško vrijeme, noge me bole otekle kao kod 50 godišnjakinje. Uff…žurim kući sve češće i sve brže, nekako mi najljepše u mom mikrokosmosu daleko od svega. Ipak svratih do supermarketa da kupim neku siću za jelo.
Dobar dan.
Čekam sekund jok, niko ne reaguje. Nema odgovora.
Gledaju mene prodavačice, ne trepnuše i ne zucnuše.
Eto mene opet na kasi, vadim iz korpe kobasice, senf, vrhnje i sve gledam hoćel’ se mala šmizla za kasom (dugokosa crnka, onako putana i ljepuškasta udostojiti da mušteriju bar jednom pogleda) jok ni rod ni pomoz Bog samo izbifla cijenu. Ja ne bih bila ja da ne odreagujem, već danima skuplja poene kod mene a ja sebi sve govorim ma neću više kod njih ići ali džaba blizu stana i svaki put se vratim.
Stojim za kasom i kažem sebi e budalo jedna, ko ti je kriv kada se vraćaš na lošu uslugu.
Ponovi cijenu: “2.80 KM”.
Ja je pogledam i kažem: Dobar dan i Vama.
Gleda me zbunjeno, konta da sam sarkastična , ali jok mala jogunasta neće da se zbuni… eh ta ti je prefriganija od mene, neće ta sada nekoj tamo svakodnevnoj komšinici i mušteriji da govori Dobar dan, Doviđenja, Izvolite. Ja budala kontam nasmijaće se a nikako da skontam da je to ravno naučnoj fantastici. Mogla bih da nađem opravdanje za nju, loša plata, nezgodan poslodavac, naporno radno vrijeme itd. itd… ali neću iz prostog razloga zato što je opšta kultura pozdraviti mušteriju, pogledati je u oči.
“Nije lako reći dobar dan.”
SITUACIJA 2
Narodno pozorište Republike Srpske. Glumci 1 i 45 minuta na sceni izvode remek djelo. Ja u transu. Emotivni tobogan, plač – smijeh, plač – smijeh…više ne znam da li je gluma ili stvarnost, kontam i publika slično reaguje.
Uče nas sa pozorišnih dasaka da budemo bolji ljudi.
Razmišljam dok ih posmatram, pa bacim pogled na pojedince u publici, pa kontam vidi ih kako se suosjećaju s likovima iz predstave – glume romsku porodicu.
Gledam ih i nešto mi muka…posebno ovi u prvim redovima što su sjeli, dobro sam ih mogla vidjeti jer sam dobila preko veze jednu ulaznicu, 4 red. Ne možeš ni u Pozorište ako nemaš dobru vezu. Sve gospoda – novobogataši – novointelektualci. Čast izuzecima, malobrojni su ali sijaju kao zlato. Prepoznajem ih.
Glavna glumica izgovara poslednje redove teksta i kaže:
“Što volim kada gledam u sunce a ono me zaslijepi pa ja ništa ne vidim. “
Gase se svjetla. Potpuni mrak. Tajac. Pale se svjetla. Još malo tajac. I kreće aplauz. Duuug aplauz traje, po intezitetu je jasno da su glumci pogodili u sridu. Ustaje jedan mladić na noge aplaudira još jače, ustajem i ja, pa još jedan i još jedan, svi iza mene ustadoše…ovi redovi zadnji. Aplauz ne prestaje…bis1…bis2…bis3..bis4….sjede ženice sa sveježe isfeniranim frizuricama i sa biserićima oko vrata ali jok ne ustaju one…njihov ukus je prefinjen neće one, te madam, koje su inače proputovale pozorišta svjetska da tako olako udjele svoju naklonost glumačkoj klapi…na momente mi ne bi dobro.
Stid, gađenje, ljutnja, tuga ma sve me emocije obuzeše….ali udarih dlan o dlan još jače i razvukoh osmijeh zbog glumaca koji to zaslužuju ali i zbog sebe koja još uvijek misli da u Pozorište pohodi samo neki fini svijet.
Udarih dlan o dlan još jače i razvukoh osmijeh zbog glumaca koji to zaslužuju ali i zbog sebe koja još uvijek misli da u Pozorište pohodi samo neki fini svijet.
Priče sa šaltera, hodnika na poslu, iz autobusa, i raznih čekaonica su već dosadne…ali svima je jedno zajedničko: nekultura, besramnost i bahatost.
Niko ne zna šta je čiji zadatak i kome je gdje mjesto.
“Sve neki fin svijet”
Pročitih na FB statusu kod jedne poznanice kako joj je dosta kompromisa. E sestro i meni je. Nekultura i bahato ponašanje me dovode do ludila. Nema osmijeha, prijatnosti i profesionalnosti, ako da jako malo. Ja bih rado kao i oni ali onda bi to bio preveliki kompromis i ne bih se baš nešto ni proslavila znajući da sam na takvo ponašanje odgovorila još gorim – a dešava se da poludim.
Nego da vas pitam. Jesmo li mi uvijek bili ovakvo nekulturni, površni i lažni ili…
Dobar dan i Doviđenja.
piše LJILJANA PRERADOVIĆ