Gradiška – Dragutin Ugrenović iz sela Miloševog Brda pod Kozarom svakodnevno pješači i po nekoliko sati, a nerijetko pređe oko 60 kilometara da bi došao na posao i vratio se kući.
U osvit zore, dok većina njegovih sugrađana spava dubokim snom, Ugrenović je već na putu. Korak po korak, po kiši, snijegu, žezi, za ovog pedesetčetvorogodišnjaka nema prepreka kada je posao u pitanju. Ovaj rekorder u pješačenju, ne samo u Gradišci, već i šire, kaže da nema dana a da ne prepješači nekoliko desetina kilometara.
Njegova najčešća relacija je Miloševo Brdo – Gradiška, a potrebno mu je oko šest sati pješačenja da bi došao do stadiona Fudbalskog kluba Kozara, gdje povremeno radi na održavanju i kao redar.
– Nisam stalno zaposlen, nemam automobil, ni bicikl, pa tako gdje god me zovnu da radim, bez obzira na kilometražu idem pješke, da bih nešto zaradio – priča Ugrenović, kojeg smo zatekli na regionalnom putu Gradiška – Gornji Podgradci, dok se vraćao sa nadnice, gdje je cijepao drva.
Kaže da mu ništa nije teško, pa pređe desetine kilometara da bi zaradio dnevnicu.
Ugrenović živi sam, a kako kaže, već sedam godina svakodnevno pješači, pa je došao do računice da je za to vrijeme prešao oko 70.000 kilometara. U šali dodaje da je vjerovatno prešao više kilometara od nekih automobila.
Kaže da mu je ova fizička aktivnost pomogla da sačuva zdravlje i dodaje da je od početka svog “putešestvija” uspio da smrša čak 80 kilograma. To je i bio razlog da počne sa brzim hodanjem i da sebi svakim danom zadaje nove ciljeve.
– Imao sam 150 kilograma, slabo sam se kretao, jeo sam sve što mi dođe pod ruke, pa sam dobio visok krvni pritisak i šećernu bolest. Shvatio sam da moram nešto preduzeti, pa sam smanjio obroke i počeo da živim zdravim načinom života – priča Ugrenović, koji sada ima sedamdesetak kilograma.
Dodaje da mu pješačenje pomaže da sačuva zdravlje, ali i da voli to. Izračunao je da godišnje prepješači oko sedam hiljada kilometara.
– Mjesečno pješačim nekih 25 dana. Do Gradiške mi treba oko sedam sati, od čega pola sata odmaram. Kada završim sa poslom ponovo se pješice vraćam kući – ističe Ugrenović, koji kaže da se ne sjeća kada se posljednji put automobilom ili autobusom vratio iz grada.
Dodaje da se njegove komšije šale da podere više patika i cipela pješačenjem nego cijelo selo, pa ga nekad u šali omladina pita mijenja li ulje.
Ugrenović kaže da bi se osmjelio da pješice ode do Beograda i dalje, ali nema adekvatnu sportsku opremu pa se ne može usuditi da ide na tako dalek put.
Ovaj skromni i nadasve vrijedni čovjek za kraj razgovora je poručio da svi koji imaju bilo kakav posao za njega, mogu da mu se jave na broj telefona 066/697-266, a on je obećao da će pješke doći, bez obzira na kilometražu.
Poznanici
Dragutin Ugrenović kaže da su mu na početku poznanici stajali automobilima i nudili mu da ga prevezu, ali je on to odbijao.
– Krenem iz Gradiške, a ljudi koji idu iz grada stanu i kažu: “Hajde da te povezem, nemoj po vrućini hodati”, ali ja nikad nisam prihvatao prevoz. Sada mi više niko i ne staje, jer znaju ljudi da neću sjesti u vozilo – priča Ugrenović.
Glas Srpake