Obavili smo razgovor sa zlatnim kadetom Evrope, sad već bivšim igračem Sparsa iz Sarajeva, koji će karijeru nastaviti u šampionu Crne Gore.
Dječak našeg podnevlja koji je svojim trudom i zalaganjem pokucao na vrata profesionalne košarke, igrač kojeg bi svaki trener poželio u ekipi, izuzetan drugar mimo terena. Klinački osmijeh zna zavarati, a kako je to kad se uozbilji na terenu, nadamo se da ćemo gledati u obračunima ABA lige, kao i Evrokupa. Došao je na insistiranje košarkaškog stručnjaka Aleksandra Džikića, a potpisan je petogodišnji ugovor što mu daje garanciju da se ozbiljno računa na njega, te će odmah po dolasku u Podgoricu biti na raspolaganju šefu stručnog štaba.
Kao što si i zaslužio, prvo velike čestitke za transfer u jednu od jačih ekipa ABA lige. Ovim korakom zagazio si u “surovi” profesionalizam. Kakva su osjećanja i emocije iz tvoje tačke gledišta?
Prije svega hvala na čestitkama! Pa naravno, jako sam sretan što se ovo desilo! Jedan veliki klub na ovim prostorima, koji redovno igra ozbiljna takmičenja. Sada je sve na meni, da svojim trudom i zalaganjem pokažem i dokažem prije svega sebi, a zatim i svima ostalima koji to od mene očekuju da mogu da igram košarku na ovom nivou.
Bio si član kadetske reprezentacije BiH, koja je osvojila Evropsko prvenstvo. Kako je to uticalo na tebe, prije svega na psihološkom nivou, a zatim na količini samopouzdanja s obzirom na odricanja koja su prethodila uspjehu?
Zlato je zasigurno motiv više, veći podsticaj da napredujem, da radim još više, kako bi pravovremeno došao u situaciju da se desi promjena sredine u skladu s mojim košarkaškim mogućnostima, jer kada se tako mladi popnete na vrh Evrope, nemoguće je da ne pomišljate o stepeniku više. Naravno, svjestan sam da nijedan uspjeh ne može da se desi preko noći, ta zlatna medalja mi samo daje do znanja koliko mogu i tjera me da je “opravdam” iz dana u dan, svakim treningom, svakom utakmicom i svakom pripremom za novi meč.
Možeš li nam ukratko ispričati svoje prve košarkaške korake, kako se to odvijalo u najmlađim danima i šta je najviše presudilo da se odlučiš za ovaj sport?
Košarku sam počeo trenirati sa svojih sedam godina, u lokalnom klubu KK Topbasket iz Nove Topole, gdje je bio i moj prvi trener Vlado Todorović. Na početku to nisam shvatio to toliko ozbiljno i išao sam zbog zabave, drugara, što je i suština dječačkih dana. Nakon nekog vremena to je postajalo sve ozbiljnije, a teški uslovi za treniranje koje smo prebrodili u tim godinama, učinili su me samo jačim i otpornijim na neke nepravde mimo parketa. U Topbasketu sam se zadržao do svoje četrnaeste godine, gdje sam poslednju godinu u Gradišci igrao paralelno i za KK Servitium kod trenera Zorana Lukića. Tu smo ostvarili izuzetan uspjeh kada smo u državnoj ligi završili na drugoj poziciji, da bi nakon toga došla i možda najteža odluka u dotadašnjoj “karijeri”, jer šta sam ja kao klinac zaljubljen u loptu mogao racionalno odlučiti. Tu bih se najviše zahvalio svojoj porodici, prijateljima i trenerima, jer su bili uz mene kada sam donosio tu odluku, a da nisu sigurno bih ostao kod kuće. Košarkaški put me odveo u sarajevske Sparse, koji su se ispostavili kao odlična usputna stanica i odskočna daska za napredak.
Spomenuo si podršku dosta puta, pa da iskoristimo trenutak da ovom prilikom kažeš koju rečenicu o tome?
Naglasiću svaki put da bez prijatelja i porodice ne bih bio ovo što jesam. Možda oni ne shvataju koliko mi znači njihovo prisustvo, kao i njihova vjera u mene. Posebno bih istakao momente kada čujem da s ponosom neko priča o meni, jer to mi daje dodatni motiv i želju da “zapalim parket”. Ne bih sada da imenujem bilo koga od tih osoba, jer se bojim da ću nekoga izostaviti, a to stvarno niko ne zaslužuje, pa će se svi koji trebaju pronaći u ovim redovima. Ovom prilikom posebno želim sve da ih pozdravim, jer su bili tu uz mene kada sam igrao u Topoli, Gradišci, Sarajevu, a evo sada i u Podgorici. Mnogo znači kada dobijate identičnu podršku kao jedan obični dječak iz malog mjesta, a zatim i kao evropski šampion. Od početka su uz mene, a nadam se da će tako i ostati, jer ću pružiti gornju granicu svojih mogućnosti da i dalje imaju razloga da se ponose.
Kakvi su utisci iz Sarajeva nakon ovih par godina provedenih tamo?
O vremenu koje sam proveo u Sparsima, stvarno ću pamtiti samo lijepe trenutke. Naravno da je bilo i teških perioda, kada je prisutna nostalgija za kućom otežavala situaciju, ali uz dobru timsku atmosferu, kvalitetno odrađene treninge, kao i pozitivne rezultate sve se prebrodi. Mnogo mi je značilo ovo iskustvo, jer sam bukvalno prvi put u životu bio sam daleko od kuće, tako da me cijela ova epizoda u Sarajevu samo ohrabrila i učinila dosta jačim na psihološkom planu.
Šta imaš reći o sledećoj destinaciji u karijeri? Da li pratiš ABA ligu, te da li si uspio ispratiti rezultate svog novog tima?
ABA ligu pratim redovno već par sezona, bez obzira na trenutni prelazak u ekipu Aleksandra Džikića. Rezultati Budućnosti su zaista impresivni, prvi su na tabeli regionalnog takmičenja, obećavajući skor od po četiri pobjede i poraza za narednu fazu Evrokupa, gaje stil igre koji donosi odlične rezultate, mada je realno malo ko očekivao da će imati ovakav skor u prvom dijelu sezone. Nadam se samo da će sada nastaviti u istom ritmu, a da ću i ja svojim igrama da doprinesem dobrim rezultatima.
Da li imaš neki poseban ritual prije svojih mečeva?
Ništa posebno, tokom pripremanja u svlačionici uz muziku pokušavam da se opustim, isključim emocije i skoncentrišem se samo na igru. Ako bih morao istaknuti neku ličnu rutinu, to bi definitivno bilo obraćanje Bogu kao vid molitve za zdravlje i pobjedu.
Imaš li košarkaškog uzora ili omiljenog igrača kojeg malo detaljnije pratiš?
Sigurno će ti se dopasti odgovor na ovo pitanje (smijeh). Košarkaški uzor, kao neko na koga se ugledam na parketu mi je definitivno srpski reprezentativac, sada član Sakramento Kingsa, Bogdan Bogdanović. U slobodno vrijeme kada stignem gledam njegove mečeve, a kada za to nisam u mogućnosti uvijek uz youtube mogu da ispratim najbolje poteze. Ujedno ih iskoristim za vježbu na treningu ili čak ako sam u mogućnosti na utakmicama, kako bi nadogradio svoj napadački repertoar.
Da li ćeš možda slomiti neka ženska srca s obzirom na to da te čeka put u Podgoricu?
Očekivao sam ovakvo pitanje (smijeh), mislim da ne bih trebao. S obzirom na koncentraciju prema košarci, još uvijek sam u potrazi za ljepšom polovinom, tako da ne bi trebao niko da “pati” zbog mog odlaska.
Nadamo se da ćeš maksimalno iskoristiti ukazano povjerenje trenera Džikića kao i minute koje dobiješ na parketu. Hvala na izdvojenom vremenu i mnogo sreće u novoj sredini!
Što se mene tiče, samo da me zdravlje posluži kako treba, jer onda zasigurno mogu da ispunim zahtjeve koji se od mene na parketu traže i očekuju. Nema na čemu, hvala tebi na odličnom intervjuu i rado ću se odazvati svaki sledeći put!
S obzirom na kulturu i manire koje pokazuje ovaj skromni mladić, uz adekvatan napredak, proliven znoj i podršku prijatelja nadamo se još puno trofeja i medalja u njegovim vitrinama!
Dejan Gajić