Naslovna Foto dana VITEŠTVO I LJUBAV U SPORTU

VITEŠTVO I LJUBAV U SPORTU

„Svi priželjkuju besmrtnost, a onda ne znaju šta bi sa sobom kad nedeljom popodne pada kiša.“ Vjerovatno ste čitali stripove Dilan Dog, a ako ne onda makar čuli za glavnog lika istoimenog stripa, privatnog istraživača noćnih mora nastanjenog u Londonu. Priloška odredba za mjesto u ovoj priči nije London, a cijela lekcija o viteštvu i ljubavi u sportu je sve ono suprotno od noćne more.

Možda i pomalo čudna rečenica za početak ove priče, ali simbolika koju predstavlja krije ključ baš u jednom takvom danu, sivoj i kišnoj nedelji, u kojoj sam pronašao utočište u sali jedne osnovne škole, povodom košarkaškog turnira koji se taj dan održavao. Poziv od već ranije dobro poznatog trenera, da bih kao neko ko se pokušava baviti sportskim novinarstvom, ispratio dešavanja s lica mjesta i povodom toga napisao izvještaj, prihvatio sam bez imalo razmišljanja.

Nije se mogla naslutiti ni u najvećem obimu ovog turnira za desetogodišnjake, priča koju ću pokušati ispričati na takav način, u kojem bi Vi mogli vizuelno da stvorite sebi osjećaj prisutnosti. S obzirom na broj pregledanih košarkaških mečeva, ogromne baze podataka o igračima, dostupnost video klipovima u kojima gledate spektar najljepših poena, najatraktivnijih zakucavanja ili možda šuteva za pobjedu, ništa od navedenog ne može da bude prevaga u odnosu na iskrenu dječiju emociju u borbi sa loptom na parketu.

Prvo što volim uraditi posmatrajući utakmicu, s vremenom već mehanički, uvidjeti prednosti i mane timova koji se takmiče, a tako je bilo i ovaj put. Krajičkom oka uhvatio sam slobodno mjesto na klupi za publiku, sticajem okolnosti između prisutnih roditelja, odakle je sve i počelo. Možda i zbog psihe, bodu mi oči klinci u narandžastim dresovima. Naravno, u tom uzrastu, mnogo je bitno čime vas je priroda podarila, pa od toga u ogromnom procentu zavise i prikazane partije. Kao neko ko vodi računa o tome da neki detalji ipak moraju biti po P.S.-u prvi kadar na mojim radarima bio je, u odnosu na ostale niži, plavi dječak, izuzetno brz i pokretan za svoje godine, ali boljka mu je bila ta se što broj na gornjem dijelu dresa nije slagao sa donjom garniturom. Roditelji pored su uočili istu stvar, pa su uz humorističnu opasku „Vjerovatno mu nije odgovarala veličina.“ nasmijali okolinu. Narandžasti tim odnio je pobjedu u prvom meču, a dječak rasparenog gornjeg i donjeg dijela dresa odigrao je veoma dobru utakmicu. Ni to nije bio nagovještaj glavne radnje koja će se odviti u finalu takmičenja, a čiji je glavni lik upravo niski plavušan, po imenu Nikola. Preskočićemo sve suze zbog poraza u ostalim mečevima, postignute poene, pa čak i par lakših povreda, zarad filmskog scenarija u finalnoj utakmici.

Treneri na klupama nakon zagrijavanja drže poslednje pripreme svojima pulenima, šta odigrati u napadu, kako defanzivno postaviti igru, koje su to njihove prednosti, a protivnikove mane. Čuje se sirena koja označava početak meča, a po pet odabranih igrača izlazi na teren. Gest kojim je gore opisani igrač pokupio dodatne simpatije bilo je rukovanje sa sudijama, kao i svim protivničkim igračima prije podbacivanja lopte. Svi znamo da je to rutinska pojava na mečevima, ali uzrast od 10 godina kod ostalih je na tom malom testu zakazao. Finale je počelo, a prvi napad imali su Nikola i njegovi saigrači.

Znate onaj osjećaj kada gledate reprezentaciju, gdje Miloš Teodosić loptu vodi bez gledanja, dok pogledom skenira raspored svojih igrača, rupe u protivničkoj odbrani, pa onda „sjevne“ dodavanje kojim otvori slobodan prostor saigraču da postigne lake poene? Tako nešto se desilo i sa malim Nikolom par puta u prvom poluvremenu. Prednja promjena, zadnja promjena, prednost na prvom koraku i zatim pas u reket, gdje njegov centar kampuje i reketu i postiže poene. Izlazak iz bloka kretnjom bez lopte, gdje loptu dobija na nekoj udaljenosti od pet metara, a lopta prolazi kroz obruč bez dodirivanja metalnog kruga. Sve to radi klinac od deset ljeta. Publika u sali aplaudira, željno iščekujući još ovakvih poteza, dok je erupciju oduševljenja izazvala pogođena trojka „malog“ Nikole pri neriješenom rezultatu u odlučujućem periodu.

Tridesetak sekundi do kraja, zaostatak je dva poena, a trener traži tajmaut. Zrelost desetogodišnjeg klinca hladnog kao špricer opet dolazi do izražaja. Ruke na kukovima, pogled na semafor i rečenica upućena saigračima „Ne brinite, imamo ih!“, koju su oni itekako prihvatili uz glasan pozdrav i povratak na parket.

Rezultatska klackalica dovela je do egal završnice, gdje su se treneri odlučili na taktiku u kojoj će protivničke igrače slati na liniju slobodnih bacanja. Sada Vam opet moram postaviti isto pitanje u vezi osjećaja, kad na toj istoj liniji stoji najbolji igrač ekipe, a Vi ste uvjereni da će iskoristiti obe prilike. Nikola je odlučno uzeo loptu, dok su mu protivnički igrači galamom i zvižducima pokušavali unijeti nervozu, a zatim opravdao ulogu najboljeg igrača svog tima i rutinski pogodio oba bacanja. Znate šta je bila njegova reakcija na galamu i zvižduke? Pogled košarkaškog veterana bez obzira na starosni staž, koji kažiprstom pokazuje „Not in my house“.

Protivnici gube loptu, Nikolin sastav postiže poene i odjednom je u rezultatskoj prednosti. Odbrojavanje na semaforu poslednjih deset sekundi, svi prisutni su ustali na noge, a onda opet taj isti klinac, ovaj put krade loptu i trči u dio terena na kojem nema apsolutno nikoga kako bi potrošio preostalo vrijeme i osigurao pobjedu svog tima.

Ključno pitanje „Znate li onaj osjećaj?“ me pratilo od tog dana, pa sve do ovog momenta kada sam odlučio iskoristiti mogućnost prikazivanja na papir. Dijete od deset godina, toliko svjesno, zrelo pristupa košarkaškom meču u kojem igra za medalju, kao da iza sebe ima trocifren broj takvih utakmica. I znate šta je bio sledeći čin? Spuštanje lopte na parket, prikazivanje ogromnog poštovanja prema protivničkom treneru, pružena ruka uz rečenicu čestitam, pozdrav od srca sa svakim igračom suparničkog tima, kao i sa sudijama, pa tek onda erupcija oduševljenja i trk u pobjednički zagrljaj svog tima i trenera. Viteštvo, neki vid umjetnosti i plemenitih vještina, ovaj put prenesenih na parket jedne košarkaške utakmice, parket koji u ovoj priči predstavlja srednjovjekovne plemićke arene iz kojih je kao pobjednik izlazio samo jedan.

Da bi ova priča imala onaj najdublji smisao koji mi je bio za cilj prikazati, te na neki način prenijeti svakome ko ovo pročita jeste rečenica roditelja koja predstavlja lijek u ovo današnje vrijeme i prikaz neke viteške borbe sa velikom dozom ljubavi kojoj svi moramo težiti : „Kada moj Nikola obuje patike, ponese loptu iz sobe i kaže “MAMA, TATA ODOH NA BASKET S DRUGARIMA” znamo da smo na pravom putu.”

Autor : Dejan Gajić