Naslovna Info Gradiška SELO KAO MUZEJ NA OTVORENOM: U Kijevcima svuda spomenici, stare kuće i...

SELO KAO MUZEJ NA OTVORENOM: U Kijevcima svuda spomenici, stare kuće i zidine

GRADIŠKA – Selo lijepih, pitomih i voćem okićenih brežuljaka u Potkozarju, koji kriju tragove davne prošlosti, mnoge znamenitosti, jedinstvenu arheološku građu, zaslužuje važnije mjesto na karti ovog dijela Republike Srpske. Tako o svome mjestu govore stanovnici Kijevaca kod Gradiške.

Na groblju u Kijevcima, kameni spomenici svjedoče o viševjekovnom životu pravoslavnog naroda u ovom kraju ispod Kozare.

Sačuvano je nekoliko spomenika na kojima su ucrtani posjedi, njive i voćnjaci pokojnika.

Mještanin Dragutin Stojnić objašnjava da spomenici, slikovitih poruka i gravura, pripadaju pravoslavnom svijetu.

Dragutin Stojnić

– Ovi stećci nalaze se na pravoslavnom groblju. Na njima su ucrtani i krstovi, što je takođe jasan putokaz, kojem narodu pripadaju. Ovdje ima još starih spomenika podignutih prije nekoliko vijekova – kazao nam je Stojnić.

Na kijevačkom groblju je i spomenik nekada najstarije mještanke, Stoje Gagić, bivše popadije koja je poživjela 102 godine. Umrla je 26. juna 1923. godine, a rođena 1821. godine.

Arheolozi „Zavičajnog muzeja“ Gradiška su istraživanjem srednjovjekovne nekropole pravoslavnog manastira u Gornjim Kijevcima otkrili nadgrobni spomenik iz 14. vijeka s natpisom na uglastoj glagoljici ,,To jeste Mileta Stojić’’.

Ovo je najstariji pravoslavni nadgrobni spomenik otkriven tokom arheološkog istraživanja u Gornjim Kijevcima, na mjestu gdje je nekada postojao manastir Karanovac.

– U manastiru Karanovac pronađen je najzapadniji ćirilični natpis iz 1301. godine, koji navodi da je tu živio pop, nadimkom Lomničan, čije ime nas vodi do manastira Lomnice na lijevoj obali Drine, kome je po predanju ktitor kralj Dragutin. U vrijeme Dragutinove vladavine krajem 13. i početkom 14. vijeka može se govoriti o samostalnosti Srpske pravoslavne crkve na našim prostorima, tačnije u srednjovjekovnoj Usori i uticaju na Donje Kraje (današnje područje omeđeno Savom, Moštanicom i Unom) – pojašnjava arheolog Bojan Vujinović.

Manastir u Kijevcima, koji se nalazi sa desne strane rječice Lubine, kojeg su porušili Turci, prostirao se na više od 1.000 kvadratnih metara.

Utvrđeno je da je manastirska crkva korištena u kasnom srednjem vijeku, tačnije u periodu od 13. do sredine 16. vijeka.

Arheološkim istarživanjem 2004. ustanovljeno je da se radi o kulturno-istorijskom kompleksu sastavljenom od tri lokaliteta.

To su srednjovjekovna crkva sa nekropolom i privrednom zgradom, rimsko seosko imanje (vila rustika) i dvije crkve brvnare iz turskog perioda.

U blizini manastirišta nalazi se vrelo o kojem se u narodu pronosi predanje. Kada su Turci srušili manastirsku crkvu, pričaju mještani, zvono, čiji se prodoran zvuk čuo u cijelom Potkozarju, udarilo je o zemlju, a sa tog mjesta potekla je voda. Starine se ovdje čuvaju i o njima govori sa poštovanjem prema njihovim graditeljima.

Stanko Adžić

Stanko Adžić iz Kijevaca, sa porodicom stanuje u najstarijoj kući u Potkozarju, izgrađenom 1770. godine.

Graditelj jer bio Manojlo Adžić njegov predak koji je time, kaže, podigao za života najbolji spomenik po kojem ga i sada pominju.

U toj kući, priča Stanko, najljepša su mu jutra uz kafu i razgovore o obavezama koje predstoje.

– U ovoj kući su moje i uspomene mojih predaka. Ona prkosi vremenu, odolijeva svakom zlu, a njen neimar je moj predak pete generacije. Sastoji se od tri prostorije, kućara, mječara i ognjišta. Sada najčešće sjedim na mjestu koje su zauzimali moj djeda Stanko, moj otac Veljko, stric Krse i drugi preci – ispričao nam je Stanko pokazujući mnoge starine, među njima siniju na centralnom mjestu, koje su i sada u funkciji.

Kuća je ozidana čerpičem, blatom i prućem na temeljima od kamena i drvenih greda. Ništa tu nije prepravljano niti mijenjano, veli Stanko, nego kako je izgledala nekada, takva je kuća i sada.

– U ovoj kući je živjelo i po 12 članova iste porodice. Sada nas je mnogo manje. Osim mene, to je moja supruga Beba, sin Dragan, snaha Slađana i unuka Teodora. Za mene je u staroj kući bolje i ljepše nego u zidanoj jer je ljeti hladno, a zimi toplo – veli Stanko.

Živko Majdanac, jedan od najstarijih stanovnika Kijevaca ispričao je za Srpskainfo da se ovdje sredinom prošlog vijeka, kao i u davnoj prošlosti teško živjelo, na primitivan i starinski način obrađivala zemlja, putevi su bili loši, a prevozna sredstva najčešće su bila zaprežna, volovska i konjska kola.

Momčilo Marjanović

– Kijevci su za nekoliko decenija prešli dug i težak put do sadašnjeg izgleda, načina i uslova života. Ovo je moderno selo, bogate i duge istorije, u kojem se dobro živi, ali nema omladine. Nekada pune kuće su zatvorene i opustjele a asfaltnim cestama narod otišao u gradove – zaključuje Živko svoju teoriju o prošlom i sadašnjem vremenu u Kijevcima.

Učitelj Momčilo Marjanović (88) koji je u ovom selu radio 14 godina, prelistavajući stare fotografije zajedno sa svojim učenicima, kazao je da su Kijevci jedinstven muzej na otvorenom u kojem žive vrijedni i dobri ljudi.

Bunar seoski frižider

Isprede kuće Spomenka Stojnića, doskorašnjeg vozača kamiona u Italiji koji se vratio u Kijevce, je bunar iskopan 1976. godine. Dubok je 16 metara, a iskopao ga je Mirko Vranić iz Cerovljana kojeg je angažovao Spomenkov otac Mile.

Bilo je čudno, sjeća se ovaj uzorni domaćin, kada je Vranić odredio brdo kao mjesto gdje ima vode. Svi su se čudili tome, sumnjali ali se ispostavilo da je u pravu.

Spomenko Stojnić

– Voda je hladna i pitka, nikada ne presušuje. Sada je manje koristimo jer je izgrađen vodovod. Nekada je ovaj bunar bio veoma mnogo eksploatisan, čak je imao funkciju seoskog frižidera. Sve što je tokom leta trebalo sačuvati  od vrućine i visokih temperatura, meso, kolače, svakojaku hranu spuštali smo u bunar, iznad vode – sjeća se Spomenko svrhe i funkcije svoga bunara.