Naslovna Događaji NIJE TO BILO TAKO DAVNO, ZNAM DA SE SJEĆAŠ…

NIJE TO BILO TAKO DAVNO, ZNAM DA SE SJEĆAŠ…

„Noćas draaaga, noćas draaaga, opet ću se napitiii“ odzvanjalo je u glavama naših komšija, kada bismo se zanijeli mi – klinci ispred zgrade 14-ice, mahom desetogodišnjaci čiji je jedini susret sa alkoholom bio ritualno umakanje prsta u rakiju na slavama (kada bi nam otac to dopustio) ili čekanje tog gutljaja piva poslije ručka u nekim posebnim prilikama.

Međutim, umjesto alkoholom, klinci su se opijali fudbalom na male, utakmicama između ulica i naselja, između razreda, dok se vikendom čekala utakmica prve lige, onaj fudbal koji se igrao i gledao onih ranih dvijehiljaditih, u vrijeme kada smo čekali „Peticu“ na HRT-u, pa potom „Top gol“, kada smo skupljali sličice fudbalera, a rezultate evropskih liga pratili na teletekstu. Prije nego što sam po prvi put čuo to prokleto zavodljivo „dobrodošli na Enfild, dom navijača Liverpula“, koje će mi dobro odrediti, a i zagorčati nastavak života, prije prvog ježenja na „You’ll never walk alone“, prije čarobnog Istanbula 2005., puno prije toga, prvi sinonim za fudbal bila je Kozara. Nismo mogli da guglamo igrače, morali smo da pamtimo ili zapisujemo na posljednjim stranicma sveske iz matematike, koje su nepovratno nestale u raznim selidbama ili generalkama. Uprkos tome siguran sam da sam prvo čuo za Stojanovića, Perišića, Samurovića, Đurića i ostale, pa tek onda za Hipiju, Hamana, Faulera i tada mladog Džerarda. Ako se sjećaš ovih prvih prezimena, ako se sjećaš tog vremena, znaš da ne pretjerujem. Sjećaš li se? Bio si tu. Samo si zaboravio. Podsjetiću te…
Kao svaka velika ljubav ne sjećaš se kada je počela, ali znaš da si je prvi put vidio na Gradskom stadionu, znaš s kim si tada bio i šta si osjetio. Dijete si zaboga, nisi znao da definišeš, ali bila je to ljubav prema gradu u kojem si rođen, u kojem odrastaš, prvi pravi kontakt sa fudbalom, sa igrom i poezijom o kojoj tada ne znaš apsolutno ništa. Tu, na tribinama, fudbal će te upoznati sa pobjedom i porazom, sa pravdom i nepravdom, sa činjenicom da možeš da izgubiš iako si bolji ili da pobijediš iako to nisi zaslužio. Upoznaće te sa životom u njegovom sirovom obliku. Sjećaš li se tih lekcija ili si ih poput školskih davno zaboravio? Pamtiš li kako su komšije iz okolnih zgrada sa starim novinama ispod ruke odlazili na prvo poluvrijeme, dok smo mi klinci upadali na drugo kada se kapije otvore, ne bismo li uhvatili momenat magije? Potom bismo opet hvatali te iste kadrove u emisiji „Vi i sport“, ponosni jer smo to vidjeli uživo. Značila je ta Kozara nešto svakom od nas. Kako smo se samo dobro pravdali kada nas drugo naselje dobije, govoreći „lako je njima, imaju onog što trenira u Kozari“, a potom bismo se na isti način hvalili kada bi naš razred dobio drugo odjeljenje „imamo Vladu, on trenira u Kozari“(Govore li to današnja djeca, šta misliš? Igraju li uopšte taj fudbal van „pesa“ i „fife“ ili samo znaju za Mesija i Ronalda, njihove ocjene i nabudžene statistike?). Sjećaš li se kako su stariji klinci sa ponosom izgovarali kako će sljedeće kolo dohvaćati lopte na stadionu, kako su sreli prvotimce, kako su se rukovali s njima? Pamtiš li barem kroz maglu? Potrudi se malo, skini prašinu, otvori te zabačene foldere mozga. Šta vidiš? Osvajanje kupa 2000. i 2001. (prenosio je javni servis, gledali smo), prvu sezonu Premijer lige BiH, domaće utakmice, golove Blagojevića, hrabre igre protiv Željezničara i Sarajeva, ispadanje iz lige (a tako malo nam je nedostajalo. Samo bod, čini mi se. Kao da je važno). Vidiš li pun stadion, čuješ li pjesmu i skandiranja Žabara? Pjevao si i ti. Samo si zaboravio melodiju i riječi. Nisi imao tada net (niko ga nije imao) da nađeš onaj čuveni citat Bila Šenklija, a i da si imao ne bi ga razumio, ne bi znao da objasniš to što si osjećao, a osjećao si da „fudbal nije pitanje života i smrti, već da je mnogo važnije od toga“. Sada se već sjećaš, zar ne? Odlično, jer godine koje su došle kasnije, ne pamtim ni ja. Kao da nam ih je neko izbrisao. Bez najave, gotovo preko noći sve je nekako nestalo. U godinama koje dolaze, odlasci na utakmice postaće sve rijeđi. Kozaru ćemo pratiti polovično, kroz pogled na tabelu u novinama (odjeljak Prva liga RS), kroz priče poznanika i prijatelja koji nose njen dres, a koji su mahom mlađi od nas. Gledaćeš sastave i ocjene i biće sve manje onih koji su ti poznati. O fudbalskoj inteligenciji Studena samo ćeš slušati, makazice Kušljića vidjećeš samo na jutjubu, čak i osvajanje titule 2011. ispratićeš formalno. Više ćemo pratiti Zvezdu i Partizan, nervirati se uz neki el clásico ili derbi della madonnina, proklinjati neki Siti ili Pariz i to je sasvim u redu. Znaš i sam da nam Kozara to nije zamjerila. I dalje je bila tu, strpljivo čekala da se jednog dana vratimo na Gradski, da pogledamo kako izgleda danas, šta se to promijenilo, šta je ostalo isto. Mi smo ju i dalje ignorisali, misleći kako sve to može savršeno da prođe i bez nas. A ne može. I ne smije! Barem ne ovo sezone! Nije patetika, znaš da nisam iz te priče, ali Ona nas danas treba. Možda više nego ikad ranije, baš ove 2018. potrebni smo joj svi mi kojima je podarila neko sretnije djetinjstvo na terenu ili tribinama, Ona zbog koje smo se zaljubili u ovu igru i filozofiju. Ako ništa red je da to vratimo. Za početak, uđi na fb stranicu kluba (svakako si stalno onlajn), potom na zvanični sajt (dobro izgleda, zar ne?), pogledaj fotografije renoviranih svlačionica (budi realan, da ti ih je neko pokazao, a da ne znaš čije su, priznaj da bi pomislio da je u pitanju neki evropski prvoligaš, a zapravo tvoj je). Zatim pogledaj igrački kadar. To su tvoje komšije, momci koje viđaš u gradu, u prolazu, a za koje nisi ni znao da igraju. Osjećaš li koliko je priča u klubu i oko kluba zdrava? Ignoriši one koji misle suprotno, oni nikada neće doći na utakmicu jer nikada nisu ni dolazili, govoriće da je preskupa karta, jer ju nikada nisu ni kupili, hejtovaće Kozaru, jer ju nikada nisu ni voljeli. Njima ništa ne znače ni Velimir, ni Borče, ni Vinko, ni Igor, ni klub, ni grad, a pogotovo ne mi. Ne obraćaj pažnju na takve, ne pokušavaj da ih ubijediš u ovo u šta ja ubjeđujem tebe. Umjesto toga, izaberi jednu od narednih subota i dođi na utakmicu! Povedi mlađeg brata ili klinca iz komšiluka (neka bar 90 minuta ne gledaju u tablet) i postaćeš njihov heroj. Izdvoj te 4 marke dva puta mjesečno i ne brini, ostaće i za kafu, i za tiket, i za cigare, a i za izlazak. Dođi i vidjećeš ljude starije od naših očeva koji dolaze na svaku utakmicu, kojima nije zima ili suviše vruće, kojima nije žao potrošiti gorivo, noge ili platiti kartu. Vidjećeš kako Vule uvodi malog Petkovića koji okreće utakmicu, vidjećeš sasvim dovoljno magije i duplo više žara kod tih 11 ljudi, samo ako umiješ da gledaš (kao nekad). Čućeš i ono „bravo, mali“ i „tako je“ i „ajde“, čućeš stidljive aplauze jer se narod odvikao od dobrog fudbala, a potom glasnije povike jer mu se narod vraća (kao nekad). Ako mi ne vjeruješ sve ovo, svakako dođi na stadion. Raspravićemo sve uz pivo, a kada obezbijedimo taj opstanak, unaprijed se izvini dragoj, jer ćemo se opet napiti. Kao nekad…

Autor : Siniša Balta