Naslovna Info Između smrti, groblja i života stoje oni

Između smrti, groblja i života stoje oni

Kakav god da vam je život, vi se ne bi mijenjali za tuđi, ako ste normalna osoba, osim kada dobijete dijagnozu raka pluća. Možda ni tada ne biste poželjeli da je drugačije, jer i to ste vi. Ta ćelija koju ste uzgojili nesvjesno, a svjesno joj prepuštate svoj život.

Ja kažem NE!

Imate onu priču kada kažu puno ljudi, nigdje žive duše, jasno je da se radi o groblju ali imate i onu koja kaže ovo je groblje živih ljudi. U tom groblju sam svaki dan, od momenta saopštavanja dijagnoze-raka pluća. Teško je da teže biti ne može i nema glume. Ne seri da će biti bolje, ne može biti, jer je ovo jedan od najtežih oblika dijagnoze. Znam ja da nema spasa ali…

Budim se poslije prve serije terapija. Hemoterapiju sam podnio dobro, došlo je na red i zračenje. To je mnogo jebenija igračka. Spržilo mi je jednjak, pa samo jedem kašu ali ni gladi nema puno. Smrt je blizu ali sam ja daleko od nje.

Danas sam morao ponovo u bolnicu, jer su mi otišli leukociti. Znaju oni tako da ne slušaju, pa me ponovo vraćaju u groblje.

Ipak, između smrti i groblja s jedne strane i mene s druge stoji neko mnogo jak i dobar. Toliko dobar, da kada stanem i zamislim se nad kapljicom pete boce infuzije vidim trud sestre Radmile Karanović, kojoj njena kolegica Rada Trninić viče da nosi acidi borici s pitanjem “Treba li i tebi?”. Obično se sestra Dragana Partalo ubaci poručujući da treba njoj, pa se smijući ponudi da pomogne.

Ne manjka osmijeha ni kod sestara Branke Vladetić, Jovane Berić, Lovrić Snježane, Branke Dobrijević i Suzane Dragojević. Znate li vi šta znači osmijeh i energija ovih ljudi, koje koordinišu nadzorne sestre Gordana Nikodinović i Branislava Jeremić, te Božana Mišić. Ne znate i hvala Bogu što ne znate ali meni znači do neba i ne postoji riječ ili djelo kojim bi im odgovorio u znak zahvalnosti.

Stara hirurgija nikada nije bila naročito čista. Kad je staro teško da se može ušminkati, pa vizuelno izgleda još mrtvije nego što inače jeste ali Bosiljka Saradžić, Duška Bukša i Zora Kragulj ne prestaju da lickaju, opet uz osmijeh i neku dovitljivu šalu. Niko ne zna šta ga čeka dok ne dočeka ali kada dočeka il’ se miri ili bira život.

Kada vam uzmu slobodu ili se mirite s tim ili tu slobodu ponovo tražite. Meni su bronhiji oslobođeni ali im kašalj ne da slobodu, a ovaj u meni, pa ponosaćemo se dostojno.

Nema tu izbora, jasna su pravila, ako ne možeš od terapija hodati Ozren Živan te dovede do tima doktora, koji se mogu “ponosati” sa bilo kojim stručnjakom u svijetu iz ove oblasti, a uz pomoć vozača Tomislava Gračanina, kojem nikada ništa nije teško, a potvrda svega je njegov osmijeh.

Pazite, pulmološka onkologija u Banjaluci je ugledala svjetlo dana, gotovo prije dvadeset godina u okviru Klinike za plućne bolesti, nastojanjem profesora doktora Mirka Stanetića, a samo odjeljenje postoji od 2016. godine. Od tada do danas godišnje se u Republici Srpskoj, u prosjeku otkrije oko 1000 novooboljelih od karcinoma pluća. Nema tu života ali ga ljudi poput doktorice Lore Novaković Lacković u vama pronađu i dadnu vam nadu, tjerajući vas da shvatite sebe ko ste i šta ste. Lora nas ovakve ćelave i bez dlake na tijelu gleda svaki dan i u stanju je da uvijek nađe nešto što će nam dati nadu. Kada je gledam kako priča zamišljam je kako nosi mač i kolje karcinom u jednom potezu. Štiti nas Lora, kao što je njen otac onomad štitio naš narod0 i borio se za Republiku Srpsku.

Doktorima Lori i Mirku pomaže načelnik Mladen Duronjić, koji boravi na odjelu da bi dijelio dio stanja koje svo osoblje s nama prolazi. Uz njih troje je sve ovo lakše, a teško je, mada šef odjeljenja doktor Mirko Turić ne da reći, nego me tjera da budem bolji, uz doktoricu Aleksandru Kajkut, koja nije samo doktor, nego jedno posebno veselo biće.

Ovaj mozaik ću završiti sa specijalizantima Teom Vlačić i Rankom Glamočakom, koji su već sada na bojnom polju u borbi za život.

Borba za život je tek jedan segment borbe, sa druge strane konstantno traje borba za egzistenciju. Zamislite sada kako je ljudima koji dobiju dijagnozu, imaju 20 KM u džepu i moraju iz Zvornika doći da leže u Banjoj Luci. Radije biraju da se odreknu života i ostave to malo novca porodici, a možda ima spasa.

Spas sam vidio u udruženju, koje mora biti formirano da pomogne svim ljudima, od dijagnostike do kupovine lijekova. Posljednji leukocit ću dati za formiranje istog. Ovo udruženje će dati šansu svakom oboljelom ali i ljudima koji muku muče s nama svaki dan da svoju stručnost i borbu predstave čitavom svijetu.

Mi se imamo čime ponositi i u jeku kukanja na zdravstvene radnike, ja sam na ove ljude ponosan.

Hvala im!

Anonimni pacijent