GRADIŠKA – Šta je general na kopnu, a admiral na moru – to je Dejan Kovačević u riječnim i morskim dubinama. Dostigao je najviši rang na hijerarhiji ronilaca i u knjižici mu je upisano zvanje „Viši instruktor ronjenja sa četiri zvijezdice“.
Inženjer Dejan je u svijetu ronjenja postigao sve što se postići moglo. Ronio je od Rovinja do Ulcinja, preronio Savu, istraživao dubine Dunava, ronio je u jezerima, a velikim izazovom smatra ronjenje kod australijskog Velikog koraljnog grebena. Ipak, kada je trebao da odluči koji mu je ronilački poduhvat najzanimljiviji u 66 godina ronjenja, Dejan nije mislio ni sekunde.
– Najsrećniji dan mi je bio kada sam u Australiji polagao ronjenje sa nitroksom. Instruktorica mi je bila jedna Novozelađanka. Kad je vidjela moju ronilačku knjižicu, pitala se šta je za mene izazov. Otišli smo na jedno vulkansko grotlo koje u dnu ima vodu, jezero. Zaronili smo sa smjesama za ronjenje na dubinu od 82 metra. To je mrtvo grotlo, voda se osjeti na sumpor, nema u njoj živih bića, ali imaju prelijepe glatke stijenke crne boje. Uživali smo u pogledima vulkanske arhitekture na velikoj dubini – kazao je Kovačević.
Dejan Kovačević je ronio i na specijalnim zadacima. Tražio je olupine pod vodom, porušene mostove, suočavao se sa minama. Ulazio je u unutrašnjost potopljenog Hitlerovog broda, pretraživao antičke galije. Najdramatičnije ronjenje doživio je na jugu Jadranskom mora, oko dva kilometra od Ulcinja. Minute i sekunde su odlučivale da li će izroniti ili će ostati zarobljen pod vodom, na dnu mora.
– Zadatak mi je bio da na otvorenom moru pronađem kolektor od kanalizacije koji je napukao. Tražio sam i nikako da pronađem ogromnu cijev promjera 1.200 milimetara. Otišao sam istočnije i pretraživao dno. Struja od Albanije i ušća rijeke Bojane me nosila. Išao sam lagano. Počeo je jugo. Talasi su bili veliki. I najedanput ni makac. Za nešto sam se zakačio. Bila je grozna spoznaja kada sam vidio da sam upao u staru ribarsku mrežu. Osjećao sam se kao riba u mreži – prisjeća se Dejan.
Svaki pokušaj da se izvuče iz mreže bio je bezuspješan, a upetljavanja su bila neminovna. Vrijeme je curilo, kiseonika u boci bilo je sve manje, niko od posade na brodu koja ga je čekala nije znao za dramu na dnu mora.
– Znao sam iz iskustva da su to kritične situacije. Kleknuo sam na dno, izvadio nož i rekao sebi – sad ili nikad. Znao sam da moram ostati pribran, a vrijeme je curilo. Sjekao sam mrežu sve dok nisam napravio dovoljan prolaz. Kada sam izronio 25 metara na površinu, bio sam najsrećniji čovjek na svijetu – kazao je Dejan.
Dejan Kovačević je u Gradišci napravio konobu koja podsjeća na pomorski muzej. Brižljivo poredane amfore, stara sidra, mreže, dijelovi koralja, oklopi kornjače, pomorske karte i durbini, bude maštu svakog posjetioca. Tu je i bogata zbirka vina, obogaćena najboljom šljivovicom sa ovih prostora. Dejan je konobu napravio pred rat, znajući da će mu dobro doći kad završi aktivnu karijeru.
– Zbirka sadrži i antičke eksponate. Najstarije je rimsko sidro, staro oko 4.500 godina, izrađeno od olova, teško preko 80 kilograma, izvađeno kod ostrva Silbe. Tu je i egipatska amfora stara oko četiri hiljade godina. Prikupio sam i razne vrčevi, boce vina iz kuhinje potopljenog broda i mnoštvo trofeja pronađene na dnu svjetskih mora i okeana – nabraja uvijek nasmijani Dejan Kovačević.
A za najneobičnije ronjenje smatra novogodišnji uron ispod leda u laminačkom jezeru. Bilo je to prije desetak godina. Zajedno sa kolegama Dejan je zaronio nekoliko minuta prije dolaska 2003. godine i ispod leda otvorili su bocu šampanjca. Priznaje da se na taj način zalagao sa očuvanje prirode, pogotovo voda, ali i nazdravio za sreću svih ronilaca i pomoraca širom svijeta.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info