Naslovna Info Gradiška Čuveni GRADITELJI I NEIMARI iz Lijevče polja: Zidarsku tradiciju ČUVAJU mnoge generacije

Čuveni GRADITELJI I NEIMARI iz Lijevče polja: Zidarsku tradiciju ČUVAJU mnoge generacije

GRADIŠKA – Kuće i naselja koji plijene ljepotom, zidarskom preciznošću i stolarskom vještinom izrade krovova, jasan su dokaz da se u Mašićima, najvećem lijevčanskom selu, od davnina njeguje i unapređuje građevinski zanat.

Nekoliko porodica čuveno je po zidarskoj vještini, a najpoznatiji su Dobrnjci, Bajići, Ribići, Rakovići i Bajići.

Oni su, priča Rade Dobrnjac, najstariji među njima, zidanje kuća, domova, škola, crkava, visokih dimnjaka i dubokih bunara usavršili prije Prvog svjetskog rata, kada su ovdje doselili Nijemci.

Mjesni sveštenik Petar Jovanović otkriva da su crkvu u Mašićima, posvećenu Pokrovu presvete Bogorodice 1905. godine ozidali Nijemci iz obližnje Nove Topole.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

– Dolaskom Nijemaca u Novu Topolu i okolinu, gdje su početkom prošlog vijeka, u vrijeme Austrije, formirali svoje kolonije, procvjetalo je zanatstvo. Do tada se ovdje radilo na primitivan način, lokalno srpsko stanovništvo nije posjedovalo graditeljske vještine. Ipak, veoma brzo su učili od doseljenika iz Evrope i napredovali u tome, koristeći prirodni talenat – podsjeća sveštenik Jovanović, ističući kvalitet i zidarsko umijeće Nijemaca koji su izgradili srpsku bogomolju u lijevčanskoj ravnici.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

Oni su, kaže Jovanović, preteče dobrim zidarima iz Mašića, koji su po tome poznati i cijenjeni, poput Crnotravaca u Srbiji.

– Svaka porodica je građevinske majstorije prenosila na mlađe, a tradicija graditeljstva rijetko se prekidala u Mašićima. Ja sam izgradio stotine pa i hiljade kuća i drugih objekata. Sada to rijetko i malo radim, tek po neki manji objekat ili krov, ali je zato moj sin Miroslav preuzeo poslove – ispričao nam je Rade Dobrnjac, koji je u ovom odgovornom poslu slijedio svoje pretke, a naučio potomke.

Time je, priča, ispunio svoju ulogu i obavezu čuvanja porodične tradicije.

Kuće i drugi objekti u njegovom domaćinstvu su najbolji dokaz tvrdnji o vrhunskom majstorstvu i osporavanje logike da su u obućara uvijek poderane cipele.

– Naše kuće su ogledalo naših ruku. One više govore o nama nego što sami riječima možemo opisati svoj rad. Volimo taj posao, svaki zid, svaka kuća, bilo gdje da radimo, radimo sa mnogo ljubavi. To smatramo svojim umjetničkim djelima koja će nadživjeti nas – kaže Rade, podsjetivši da je uspješno graditeljstvo utemeljeno na velikom povjerenju među majstorima i njihovim domaćinima.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

– Majstori više generacija zaslužni su za lijep i moderan izgled Mašića, ali i drugih sela u Lijevče polju i Potkozarju. Svaka kuća ili drugi objekti koje su oni zidali, a takvih je većina, ponos su našeg sela. To su svojevrsni spomenici bivšim i sadašnjim majstorima – smatra Dragan Ninić, predsjednik Mjesne zajednice Mašići.

On je, zajedno sa ocem Vesom, porijeklom iz okoline Sanskog Mosta, po uzoru na lokalne majstore, naučio i usavršio zidarski i stolarski zanat. Sada, pored ostalog gradi drvene kuće.

– Moj otac i ja ozidali smo sve objekte u svome domaćinstvu, uradili sve osim razvođenja struje, upravo na iskustvima naših komšija, domaćih majstora – naglašava Dragan Ninić, pokazujući veoma uređeno domaćinstvo, gdje dominira savršen zid.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

O uspješnom graditeljstvu, osim seoske škole, doma, drvene i zidane crkve, svjedoči i bunar dubok 42 metra Ranka Turjačanina u mašićkom zaseoku Gaj. Izgrađen je 1934. godine.

Bunar je, priča Rankova mama Bosa, svjedok davne prošlosti ovog kraja.

Iskopao ga je Petar Dmitrović, u to vrijeme čuveni bunardžija u cijelom Potkozarju i Lijevče polju.

– Nikada bunar nije presušio, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u Titovo doba, a ni poslije toga. Ne utiču na njegov vodostaj ni velike žege koje su vladale ovog ljeta – objašnjava Bosa.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

Nenad Trifunović i njegov brat Vaso su najpoznatije bunardžije. Jedino njih dvojica silaze u duboki bunar i čiste ga, kada se zaprlja od blata ili u njega upadnu kante ili drugi predmeti.

Trifunović hvali majstorluk i savršeno zidanje bunara u kojem svaka cigla i svaki red, bez obzira na zemljotrese i druga pomijeranja tla, stoje na svome mjestu.

– Zid i bunar su kao topovska cijev. Ništa se nije pomjerilo tokom dugo vremena, a vode na pretek – pojasnio je nam je Nenad Trifunović koji, zajedno sa bratom Vasom, i sada kopa i zida bunare u Mašićima, ali niti jedan nije ni približno dubini od 42 metra.

Bunar kao i druge građevine u Mašićima dominiraju ljepotom i funkcionalnošću, a majstori čak i po dvije godine unaprijed ugovaraju poslove jer su odavno postali traženi i nezamjenjljivi u ovom dijelu Republike Srpske.

Kopanje i zidanje bunara trajalo je tri mjeseca, a deset volovskih zaprega, dvije nedjelje je prevozilo ciglu iz Gradiške.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

Koštalo je kao najbolje imanje u selu, ali za Jovu Turjačanina nije bilo dileme.

On je htio vodu pored kuće, o tome maštao i uspio u svome naumu. Danas je to preraslo u lijepo svedočanstvo na koje podsjećaju njegovi potomci.

ZIDARI

Osim Rade Dobrnjca, zidarijom se uspješno bavio i njegov brat Zoran. Takođe veliki ugled u graditeljstvu stekli su i drugi Mašićani, Dragan Marjanović, Blaže i Drago Bajuk, Branko i Goran Bajić, Dragan Ribić, Ranko Raković, potom Branko Kojić zvani Brandes, nenadmašan u malterisanju objekata.