GRADIŠKA – Naglo povlačenje vodostaja Save nije iznenadilo starog riječnog vuka Borisa Rađena Barbu. Dojurio je biciklom i otpustio vez na brodiću „Grom“, podesio daske do kopna i obavio prvu rutinsku kontrolu na plovilu na kojem provodi najveći broj penzionerskih dana.
Rekao je da će doći popodne i posvetiti više pažnje brodu koji mu je druga kuća.
– Ova godina je odlično počela. Sunčano je vrijeme i narod je odmah veseliji. Nema magle, nema ni poledice, vrijeme je idealno za odlazak u prirodu. Vjerujem da će ova godina biti dobra, jer je počela povlačenjem vodostaja. A Sava je baš bila nadošla. Sve ipak dolazi na svoje mjesto – kaže kapetan broda u penziji koji je decenijama plovio Savom i Dunavom.
„Grom“ je privezan za obalu od prošle godine. Barba ga je obišao sa prijateljima već prvog jutra ove godine, pekli su ribu i točili vino na obali. Ispoštovali su višegodišnju tradiciju, a i vrijeme im je išlo na ruku.
– Sava opada i do pet centimetara za sat. Vraća se u korito što je idealno i za brodare, čamdžije, ali i ribolovce. Najavljujemo prvu ovogodišnju plovidbu nakon božićnih praznika. Valjda će nas brodovi izdržati ako se udebljamo od izobilja hrane – kaže Barba.
I njegovi prijatelji, vlasnici brodića, željno iščekuju prvu plovidbu. Strahinja Vujanović, Zoran Vidačić i Željko Stojnić Želja čekaju kao zapete puške. Očistili su brodiće, napunili ih zalihom hrane i pića, pregledali motore i komande i spremno čekaju novu plovidbu. Najvjerovatnije će uzvodno ispod novog mosta prema Orahovi.
– To su moje mlađe kolege, veliki zaljubljenici u rijeku i ribu. Svaki pravi brodar podjednakim žarom voli i vodene i kopnene ribe, dobro društvo, kvalitetno vino i mirno vrijeme. Kockice su nam se složile, čim proslavimo Božić na kopnu, eto nas na vodu. Idemo dokle pogled seže – rekao je Barba.
Penziju je zaradio na vodi, pošteno, kormilareći velikim brodem „Oštrelj“,koji je eksploatisao šljunak i pijesak iz Save i održavao je plovnom.
– Plovio sam Savom od Siska do njenog ušća, zatim Dunavom do Đerdapa i skroz na sjever, te Moravom i vojvođanskim kanalima. Otisnemo se s kopna i nema nas po 15 dana. Nosivost broda kojim sam upravljao bila je devetsto tona – priča Barba.
Boris kaže da je imao odabranu posadu, uigran tim ljudi koji su do tančina poznavali i rijeku, ali i brodske mašine, elektriku i sve što je bilo potrebno. Družilo se i radilo. I danas se prisjeća anegdote kada je nakon polumjesečne plovidbe brodom “Oštrelj” prilazio kući. Tri kilometra prije odredišta svirao je brodskom sirenom tri puta, iz praktičnog razloga.
– Upozoravao sam da dolazimo, da kod kuće ne bismo zatekli nekakve neprilike. I bio sam u pravu – porvtdio je uvijek nasmijani stari riječni vuk i veliki boem Boris Rađen Barba.
Autor: B. Grgić / MojaSrpska.info