GRADIŠKA – Već dvadeset godina, trubač Dane Zajković iz Vranjske Banje subotom dolazi na svadbe u Gradiški.
Od početka, mijenjali su se članovi njegove muzičke grupe, jedni dolazili pa prestajali, drugi se uklapali na njihovo mjesto, ali on nije odustao.
mladencima, njihovoj rodbini i drugim gostima. Dolaze većinom nepozvani, ali nisu nepoželjni, spontano prilaze, sviraju, prate okićene svatove, vesele se u kolu…
– Osjećamo se kao i svi drugi gosti. Srdačno smo prihvaćeni, nagrađeni za svoju svirku… Stavljaju novac u trubu, iskreno, od srca… Koliko god dobijemo, zadovoljni smo. Pozivaju nas na ručak, nude pićem. Ovdje se osjećamo kao u svome gradu, u Vranju. Nema tu razlike jer nas, nekako jednako, poznaju i tamo i ovdje – ispričao nam je Zajković sačekujući da mladenci, poslije potpisa u matične knjige, izađu vani i to obznane svima.
Sa Danom su kolege, trubač Janoš Asanović i bubnjar Stanko Krstić. Oni su Danine i komšije iz Vranjske Banje.
-Imamo kraći staž nego Dane. Ovdje dolazimo petnaestak godina. Narod je predusretljiv, srdačan, dobri su… Nije truba ovdje toliko omiljena kao na jugu Srbije ali je opet svi vole. Mi smo isti narod. Ovdje u Srpskoj kao i u Srbiji, svi ustaju na iste taktove, iste pjesme i muziku – objasnio je Krstić okolnosti koje ga privlače da tako dugo i često dolazi u Gradišku.
U Republici Srpskoj, i u drugim mjestima, osim Gradiške, takođe nas srdačno prihvataju, kaže Janoš Asanović.
Ovdje će, vranjski trubači provesti, možda još jednu subotu, najdalje do kraja novembra pa na zimsku pauzu.
– Nastupaju hladniji dani, svadbe završavaju za ovu sezonu… Uskoro ćemo kući. Radimo i na pijaci, imamo i drugih poslova, približavaju se i praznici. Treba i porodici posvetiti bar neko vrijeme, inače godinama smo od kuće, na putovanju. Nije to baš ni lako ali, kada smo se već opredijelili za to, kako mi kažemo, trubarenje, nema više promjene – priča Zajković, privržen trubi i trubačkoj avanturi, stalnoj potrazi za slušaocima, za veseljacima i zabavama.
A trubarenje, veli, nije, kako neki smatraju, naše gluvarenje. To je posao, zanimanje i ljubav ovih muzičara.
Tokom epidemije korana, dodaje, bilo je teško jer je truba dugo stajala po strani, u zapećku, odložena za bolje vrijeme. Dani su prolazili sporo, mjeseci i godine još sporije. Sada je ova družina sa juga Srbije opet uvjerena da se loše iskustvo neće ponoviti.
-U čast i slavu, trube i trubača?! – uzviknuo je neko iza leđa i javio da mladenci izlaze iz Kulturnog centra u Gradiški, ispred kojeg smo upoznali Danu, Stanka i Janoša.
E, to je već bio znak za kraj razgovora. Prihvatili su instrumente, zasvirali „Đurđevdan“ i krenuli u suret mladencima i svatovima.
Časak poslije, razmišljajući o temi koju smo načeli, izračunali smo da od Gradiške do Vranjske Banje ima 615 kilometra i da za putovanje treba šest sati i pet minuta. To je dugo putovanje i velika žrtva za ljubav i za koju marku, euro ili drugu novčanicu.
Ukoliko bismo uobziri da naši sagovornici ovu dionicu prelaze starom „ladom“, onda je sasvim sigurno da to putovanje traje i mnogo duže, uz uslov da usputno ne sretnu svatovsku kolonu.
Izvor: Srpska info / M. Pilipović